Podsjetimo, odluku su donijeli gradski vijećnici 29. travnja 2026. na 11. sjednici Gradskog vijeća

Gradsko vijeće donijelo je odluku o postavljanju nove spomen-ploče Rajku Lozi, poginulom hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji je nastradao 5. listopada 1991. godine.

Spomen-ploča postavljena je u Ulici Josipa Jurja Strossmayera.  

Prijedlog je u travnju pred gradske vijećnike stigao od gradonačelnika Šime Erlića koji je natpis na ploči prethodno dogovorio s članovima obitelji Lozo.

Na spomen ploči piše: “Na ovom mjestu u Domovinskom ratu svoj je život položio hrvatski branitelj i junak Rajko Lozo (31.8.1967. – 5.10.1991.), braneći slobodu grada Zadra i Republike Hrvatske. Navik on živi ki zgine pošteno”.

Iz ŠC Višnjik nova obavijest za građane. U nastavku je u cijelosti prenosimo:

“Obavještavamo građane kako se od ponedjeljka, 08. lipnja do srijede 10. lipnja proširuje gradilište vanjskog bazena u sklopu Športskog centra Višnjik sukladno priloženoj skici (naznačeno zelenom bojom), te više neće biti dostupno za parkiranje vozila.

Molimo sve građane da pravovremeno uklone svoja vozila s navedenog prostora, najkasnije do utorka (09. lipnja) navečer.

Ljubazno molimo za razumijevanje i poštivanje privremene regulacije prostora kako bi se radovi mogli odvijati sigurno i prema planu.

Za sve korisnike centra i posjetitelje na raspolaganju su ostale parkirališne površine unutar kompleksa.

Napominjemo da je ulaz u prostor gradilišta strogo zabranjen iz sigurnosnih razloga.

Zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji.”

Katolički blagdan Tijelovo, odnosno u dužoj verziji Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Krist.

Ideja o blagdanu prvi put se javlja u 13. stoljeću na inicijativu augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u Belgiji koja je imala viđenje punog Mjeseca s mrljom na površini. Puni Mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao upozorenje na nedostatak blagdana kojim bi se slavila euharistija odnosno sakrament koji je Krist utemeljio na posljednjoj večeri rekavši da kruh predstavlja njegovo tijelo, a vino njegovu krv.

Na molbu Julijane mjesni je biskup u svojoj biskupiji uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan euharistije. Belgijska redovnica i njeni suvremenici zdušno su promicali ideju blagdana i nastojali ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavio je 1264. godine bulu kojom je to pokušao učiniti, no spriječila ga je brza smrt. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi Tijelovo na cijelu Rimokatoličku Crkvu, odnosno na zapadno kršćanstvo.

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je spomen na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. Prema katoličkom nauku tijelo i krv Kristova u euharistiji su ‘istinski, bitno i stvarni prisutni’, a misterij pretvorbe kruha i vina događa se po euharistijskoj molitvi koju izgovara svećenik. Pojednostavnjeno bi se moglo reći sljedeće: Ako je mana, hrana što ju je Bog dao Izraelu na putovanju kroz pustinju, kruh s neba i znak zajedništva s Bogom koje nikada ne prestaje, a euharistija spomen na Kristovo potpuno predavanje i žrtvovanje te sakrament u kojem je on stalno i potpuno prisutan, Tijelovo je blagdan kojim se slavi euharistija i misterij pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Tijelovo se slavi u četvrtak poslije Presvetog Trojstva, dakle, deveti četvrtak nakon Uskrsa, što ove godine pada 19. lipnja.

Dr. Tomislav Ivančić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kaže da jednako kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu prepoznaje nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji ga pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidi poziv Boga na njegovu gozbu.

‘Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom’, poručuje Ivančić i navodi Kristove riječi: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu’.

Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima širom Hrvatske i neradni je dan. Blagdan se, među ostalim, obilježava tijelovskim procesijama u kojima se u povijesti tradicionalno prezentirala pobožnost, ali i važnost pojedinih osoba, udruga, crkvenih i svjetovnih dužnosnika, kao i običnog puka. Pravoslavna Crkva ne poznaje tijelovske procesije, a euharistiju tumači na ponešto drugačiji način.