Misno slavlje na 736. obljetnicu posvete zadarske katedrale sv. Stošije u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Katedrala sv. Stošije građevinski se podizala u tri vremenska razdoblja: u ranokršćanskom vremenu, u 4. st., u 9. st. i u 12. st. Zadarsku katedralu posvetio je 27. svibnja 1285. g. zadarski nadbiskup Lovro Periandar.

„Dan posvećenja katedrale je svečani dan. Katedrala na dan posvete slavi svoj rođendan. Počeci zadarske katedrale datiraju u ranokršćansko vrijeme u kojem je zabilježeno i ime prvog po imenu poznatog zadarskog biskupa, Feliksa“ rekao je don Josip, istaknuvši da bi „u narodu trebalo više zaživjeti značenje toga dana. U zadarskoj katedrali od 4. st. zbila su se mnoga događanja. Katedrala je uvijek više od zidova, stupova i krovova. Ona se, poput svoga zvonika, poput ruku podiže uvis, pruža se prema nebu slaveći Boga, moleći ga i zahvaljujući mu za primljene darove. Ona je uvijek svjedokom tolikih molitava, tolikih susreta, župskih i kulturnih događanja, dekanatskih i nadbiskupijskih svetih misa“ reako je don Josip.

Dan posvete prvostolnice doziva u spomen višestoljetno bogatstvo kršćanskog sjećanja i „zahvalnost za darovane milosti jer se u katedrali sv. Stošije već od 4. st. pronosi slava Kristovog imena i prenosi baština otajstva u zajednici mjesne Crkve. Zahvalni smo Bogu za to, za sve biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, učitelje i za sve koje Bog odabire za širenje darova svetosti. Katedrala je katedra biskupa i majka crkva, mjesto slave Božje i znak njegove prisutnosti, vjere i kulture, a slavlja u njoj otkrivaju zajedništvo mjesne Crkve“ rekao je katedralni župnik, potaknuvši na  molitvu „da i mi budemo kreposni Božji hram u težnji za svetošću, da prepoznamo Božju želju i postanemo njegov živi hram, Božja slava“.

Pinčić je upozorio na sekularizaciju koja utječe na to da se u čovjeku ne ostvaruje Božja kuća molitve i čistoće. Znak sekularizacije je i desakraliziranje crkava, održavanje neprimjerenih sadržaja u crkvama, mentalitet u kojem je izgubljen osjećaj za sveto, za tišinu i molitvu.

„Mi, živi hramovi, trebamo kameni hram kao šator Božji. Crkva treba biti mjesto liturgijskog čina, mjesto sabranosti, molitve, doličnog susreta s Bogom u vlastitoj savjesti i zajednici. Poželjeti je da čovjek, živi hram, neprestano raste u kršćanskoj ljubavi. Potrebno je poštivati svetost hrama kako bismo doživjeli da u njemu prebiva Božja slava i istinsko Božje prijestolje, jer u njemu živi euharistijski Gospodin“ rekao je don Josip, naglasivši da „izgrađujući sebe, izgrađujemo i kameni Božji hram pripremajući se za puninu života u vječnosti“.

Početak gradnje zadarske katedrale je u 4 st., a današnji izgled te trobrodne romaničke građevine datira iz 12. i 13. st., sa sačuvanom starijom iz 9. i 11. st. Katedrala je podignuta na mjestu starokršćanske bazilike. Prvotno je bila posvećena apostolskom prvaku Petru, a od 9. st., kad je zadarski biskup Donat donio kosti mučenice Stošije, naziva se njenim imenom, Stošijina katedrala.

Sarkofag s moćima sv. Stošije nalazi se u pokrajnjoj lađi, u sjevernoj apsidi katedrale. Ispod prezbiterija je kripta iz 12. st., a pročelje s kasnoromaničkim portalima dovršeno je u 14. st., 1324. godine.

Don Josip je podsjetio i na stradanja Stošijine katedrale tijekom povijesti, kada je dijelila sudbinu naroda i domovine za kojom su posezali neprijatelji i strani osvajači.

Zadarska katedrala doživjela je stradanje za vrijeme mletačkih osvajanja početkom 13. st., Mlečani su je devastirali 1202. g. Upravo nakon obnove od toga perioda razaranja, 27. svibnja 1285. g. posvetio ju je zadarski nadbiskup Lovro Periandar.

Katedrala je doživjela stradanje i od bombi u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. „Trebalo je izdržati sve te bolne napetosti do današnjih dana. Uvijek je, uz svoje brojne prijatelje, imala i neprijatelje koje su je željeli izbrisati s lica zemlje, da se zatare i narod koji je u katedrali primao tolike milosti i nadahnuća, jakost i snagu. Kao putnici ovom zemljom u tom hramu u šatoru Božjem nalazimo nadahnuća i poticaje, slušamo Božju riječ. Primamo snagu da bismo primili utjehu i jakost, zahvalnost za dar života. Oni koji su katedralu namjeravali srušiti, srušili su sami sebe i ostavili ljagu nad vlastitim imenom i poviješću. A Stošijina katedrala i dalje ponosno stoji i okuplja djecu kao majka. Što je bila progonjenija, bivala je još izdržljivija te je prkosila nesklonim vremenima. Obarana, ali ne oborena“ poručio je župnik Pinčić.

Don Josip je rekao da se na Crkvu kao Isusovo djelo i crkvu kao nadbiskupijsko djelo, na katedralu, na osobit način ostvaruje sljedeća misao sv. Ivana Zlatoustog: „U ovome je veličina crkve. Napadnuta, pobjeđuje. Uhvaćena, oslobađa se. Nagrđena, postaje ljepša. Ranjena, ne pada. Uzburkana, ne potapa se. Kovitlana olujama, ne brodolomi se. U borbi neporažena, pod udarcima nepobijeđena“.

„Takva je Crkva kao institucija, takva je crkva i katedrala sv. Stošije kao zgrada – plod Božje pomoći, ljudske pameti i rada ruku čovječjih. Kao što se Božja riječ ušatorila, uzela prebivalište među nama, tako je i katedrala po svojoj gradnji i obnavljanju zadobivala nova krila i zalet, plemenitošću dobrih ljudi te neumorno pozivala sve ljude dobre volje na Gozbu Jaganjčevu. Time nastavlja uvijek dovršavati, oplemenjivati nutrinu ljudi, posvećujući ih svetinjama koje se u katedrali sv. Stošije slave“ rekao je don Josip, navodeći liturgiju i sakramente koji se slave u katedrali: molitva, kateheze, krštenja, ispovijed, euharistija, bolesničko pomazanje, ženidba.

„Sabiremo se da se učvrstimo u ljubavi prema braći ljudima i svakom čovjeku. To je kuća istine, škola ljubavi, vjerničkog i bratskog zajedništva, mjesto opraštanja i oproštenja. U razgovoru sa Samaritankom koja je Isusa pitala gdje se treba klanjati, u židovskom hramu u Jeruzalemu ili u samarijskom hramu, Isus odgovara da dolazi vrijeme kad će se pravi, istinski klanjatelji klanjati Bogu u duhu i istini te da takve klanjatelje Isus želi i treba. Od početka kršćanstva do danas, crkve su bile posebna i odvojena mjesta za molitvu, okupljanja, euharistijska slavlja, za očitovanja bratske ljubavi i zajedništva. I riječ ‘posveta’ znači odvajanje od svijeta i svjetovnih uporaba, a to potvrđuju zgrada i oltar, ruho i posuđe, osobe koje se dodjeljuju Bogu u izravnu službu“ rekao je don Josip, poručivši da „institucionalna Crkva ne može bez zidane Crkve koja okuplja vjernike na hvalu slave Božje. Materijalna katedrala ne može bez duhovne, hijerarhijske, institucionalne Crkve“.   

Župnik Pinčić zamolio je zagovor apostolskih prvaka Petra i Pavla i sv. Stošije kojoj je posvećena katedrala, majka svih crkava u Nadbiskupiji, da blagoslove puk na rođendan katedrale, „da je vrata paklena nikad ne nadvladaju, nego da i ubuduće bude svima otvorena, nebeskim darovima i našim ljudskim potrebama“.

Gospodinu je upućena molitva da usliši sve koji se mole u svojim potrebama u katedrali, da Bog primi svetu službu koja se u njoj prinosi te da ispuni duhovnom radošću, pobožnošću i mirom sve koji pohode katedralu.

Zadarsku prvostolnicu pohodio je i papa Aleksandar III. za svog posjeta Zadru 1177. g.

Za svoga apostolskog pohoda Zadru 9. lipnja 2003. g., nakon što je predmolio Slavlje Šestog časa na obližnjem Forumu, iako je bio već narušenog zdravstvenog stanja i u naporu od petodnevnog pohoda gradovima Hrvatske, sv. Ivan Pavao II- izrazio je izričitu želju da nakon susreta s narodom pohodi i katedralu.

Taj sveti Papa došao je u papamobilu ispred Stošijine katedrale čije je pročelje bilo urešeno vatikanskom i hrvatskom zastavom, gdje su ga dočekali tadašnji katedralni župnik don Milivoj Bolobanić i redovnice. Papa je promotrio unutrašnjost prvostolnice te je podizanjem svoje pastirske ruke uputio blagoslov i katedrali sv. Stošije koja nosi ime ranokršćanske svetice mučenice Anastazije, rodom Rimljanke, iz grada stolovanja Pape kao rimskog biskupa.

Prema Biskupskom ceremonijalu br. 44.-45., „Katedralna crkva je središte liturgijskog života jedne biskupije te se na prikladne načine treba u vjerničke duše utiskivati ljubav i poštovanje prema katedralnoj crkvi. Tome osobito doprinosi godišnja proslava njezinog posvećenja, kao i hodočašća vjernika u katedralnu crkvu“.