Sve vlasti internetske aktivnosti počinju tretirati iznimno bitnima. To najbolje pokazuje sudska tužba u Švedskoj protiv Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa, čije se podizanje povezuje s objavljivanjem tajnih diplomatskih dokumenata u SAD-u… Jorge Bucay u knjizi „Voljeti se otvorenih očiju“ smatra kako „legija mladih ljudi posvećuju velik dio svojih života za surfanje po internetu“, ulažući beskrajni napor u otkrivanju tajnih kodova, ulaznih šifri, sve s ciljem kako bi zarazili virusom Pentagon i velike kompanije, a kada uspiju, cilj im je „uništiti sve što se nalazi iza njih u znak protesta“ , jer su im te iste strukture moći ograničile „njihovu slobodu…“. Te mlade ljude naziva „kibernetički anarhisti“. Sada su SAD započele „lov na vještice“, izgubivši se u diplomatskoj neprincipjelnosti. Zašto?
Krvave revolucije od početka 2011. započete od Tunisa i Egipta „prelile“ su se i na Bahrein, Libiju, Jemen…, a dovele su SAD u dilemu kako očuvati stabilnost u tom naftom bogatom području, a istovremeno osigurati pravo na prosvjede prosvjednika za (demokratske promjene).
Prvo su su Egipćani masovno koristili Facebookom dok su pripremali prosvjede…
Od 2011. godine u sukobima s vlastima naroda protiv režima u Jemenu, Albaniji, Tunisu, Egiptu do Alžira, Libije i Bahrainu, tamošnje vlasti su panično pokušavali “ugušiti” internet kao sredstvo poticanja i organiziranja revolucija. U Libiji su se ometali ne samo internetski signali, nego i telefonske veze. Tamo je bio najkrvaviji sukob, gdje je samo u jednom danu pobijeno više od dvije stotine ljudi, (i to onih koji su bili u pogrebnoj povorci- 19. veljače 2011). Po istom obrascu kao u Egiptu, Tunisu… i Alžirci su tražili ostavku predsjednika Abdelaziza Bouteflika zbog represivnog vladanja, a iste vlasti su u Alžiru, Egiptu i Libiji blokirale pristup internetu. Internet se u revolucionarnim događanjima pokazao kao važan aspekt organizacije prosvjeda i slobode govora. Podržavanje internetske moći prosvjednika se nije moglo braniti kada su (ti isti) režimi, uzeli “drštvene mreže” kao predmet kontrole. I ovdje se pokazalo kako internet ima „dva lica“. A priorno davanje legitimitet internetu s revolucionarnim aktivistima koji su organizirali prosvjede, od strane svjetskih moćnika pada u vodu kada se napada vlastodršce koji su „gušili“ internetsku komunikaciju, otkrivajući organizatore ili (analogno tome) u slučaju WikiLeaksa u SAD-u.
Na primjerima tzv. Zelene revolucije u Iranu, kao i gašenja internetske veze u Egiptu, internet se istovremeno pokazao kao efikasno oruđe u borbi protiv autokratskih režima, s jedne, te kao moćno sredstvo vladina nadziranja organizacije prosvjeda, s druge strane. Ne može se internet je jednom slučaju prihvaćati kao sjajno sredstvo za prosvjede, a u drugom kao sredstvo rigidnih kontrola režima. Dok su strani diplomati i brojni državnici bili oduševljeni organizacijom (internetske) revolucije u ratom pogođenim područjima, smatrajući internet jamstvom slobode govora, istovremeno su bili zgroženi uskraćivanjem internetske komunikacije u Iranu, Egiptu, Libiji… Komentirajući te sukobe s aspekta internetske revolucije, na internetskom portalu Monitor hr. od 18. veljače 2011., Radoslav Dejanović citira Erica Schmidta koji je kazao da je “Internet stvar koju je čovječanstvo stvorilo ali koju ne može pojmiti, što je najveći eksperiment anarhijom kojeg smo ikad imali”. Schmidt je u Googlu bio predsjednik upravnog odbora od ožujka 2001. godine, a postao je direktor tvrtke u kolovozu 2001., spominjao se kao tajni Obamin savjetnik, (za predsjedničku kampanju od 19. listopada 2008) i najbolje je znao kako se internet može oteti kontroli od svjetskih korporacija, koje sa svime mogu kontrolirati izuzevši „društvenih mreža“.
Sada se Abdelaziz Bouteflik, Ismail Omar Gueleh, Moamer Gadafi i Hosnij Mubarak (odbjegli ex predsjednik Egipta) nazivajuju diktatorima, koji su prosvjede (u)gušili u krvi, a isti su (političari i diplomate) ranije iste izbjegavali nazivati diktatorima. Sada SAD i Zapad strahuju od raspleta krvavih ustanaka, koje su sami iscenirali, poticali ili priželjkivali. Internet je u ovom slučaju dobar primjer razotkrivanja i svjetske diplomacije.
Poznata je činjenica da su studentski prosvjedi kod nas i u svijetu organizirani putem internetskih mreža. I danas se sukobi internetski organiziraju i potiču, kako u Europi tako i kod nas. Naime, istog dana 19. veljače 2011. sukobi su izbili u Dresdenu, tijekom prosvjeda više od deset tisuća aktivista krajnje ljevice protiv neonacističkog skupa, a kod nas se (tog dana) preko poruka na Facebooku počeo širiti poziv za rušenjem Vlade Jadranke Kosor… Prosvjed je najavljen za utorak 22. veljače u 13 sati na Markovom trgu. Nepoznati pošiljatelj(i), slično kao i kod studentskih prosvjeda, koji su se krili iza anonimnosti, putem mailova naglašavaju kako prosvjed nije političko pitanje, nego pitanje opstanka naše zemlje i svih ljudi koji u njoj žive. “Ako ne ustanemo sada, biti ćemo odgovorni pred poviješću, ljudi će gledati unazad i pitati se kako je jedan narod mogao sebi dozvoliti da mu se dogodi ovakva kriminalna vlast i da ga uništi”.
Sve u svemu, Internet nije samo revolucija u učenju nego i moćno sredstvo za revolucije! Braniti ga u jednom, a napadati u drugom slučaju, (paradigmatički) otkriva licemjerstvo (svjetske) diplomacije i/ili (etabliranih) političara. Još malo pa ćemo vidjeti reakciju naše političke elite.