Biblijska izreka „Neograničen je broj luđaka“ (Prop.1 , 15)  i vrijeme današnje, neoboriv su dokaz ljudske nemoći da barem ograniči broj, ako već ne može svijet potpuno osloboditi luđaka. Od nastanka Biblije do danas, luđaci su se koncentrirali u različitim povijesnim periodima na različitim mjestima.  Uspjeli su pokriti svaki kutak Planeta i ne postoji ni najmanji  period  bez  njihovog djelovanja, ali  zabrinjava činjenica da su im ovi prostori posebno privlačni.  Ne zna se privlači li ih zemljopisna širina, zrak, tlo, konstelacija povijesnih faktora  i njeno djelovanje na ostatak populacije, što je najvjerojatnije, jer je upravo  tu njihov dugi i plodni  minuli rad postizao najbolje rezultate. Brod luđaka najduže luta našim morima.
Povjest ih je, s manje ili više uspjeha, znala prepoznati  i to uvijek prekasno poslije skupo plaćenog tolerantnog odnosa prema njima. Često je bila loša učiteljica života ali malo gdje je, kao ovdje, ponavljala greške. Čini se da im je ovdje trajna baza, jer gotovo ne odlaze. No, nije to jedina greška povijesti, jer  upravo ovdje ne luči luđake od ostalih, zapravo se ne zna tko su koji. Jesu li to oni koji svojom političkom, a onda i gospodarskom moći upravljaju državom  od koje su napravili ludnicu, ili ostali, koji svojim stavom to omogućuju, dapače doprinose. Zna se da istina ovisi o kutu gledanja. Kad se zlo ne prepozna ni borba s njim ne može uspjeti, a onda je i povijest dvojbena. Nije li tako desetljećima?
Mi, ovdje u Hrvatskoj, imamo problem u relaciji dviju skupina ljudi od koji jedni luđački vladaju, a drugi luđački trpe rezultate njihove vladavine. Prvi tvrde da živimo u relaksirajućem vremenu, gdje je izlaz iz krize tu, pred nosom, da je evidentan gospodarski rast, da se pozitiva vidi u svim segmentima života, da se poskupljenje najosnovnijih potrepština od 40 posto neće odraziti ni na koga, da su za probleme poput nezaposlenosti krivi pogrešni izračuni,  da živimo bolje nego Njemci, pa sve do otvorenih uvreda i pokušaja grubog zaglupljivanja raje koja bi taj turcizam morala definitivno usvojiti. Vodeća osoba u državi je Vodena Lady, koja je slavu stekla na vodi, jednom od osnovnih elemenata života, najprije tvrdnjom da se odabirom vode za piće u birokratskim jazbinama može spasiti država, a drugi put povlačenjem vlastite opake odluke o upravljanju vodnim resursima. Likovanje nad tim otkrićima neodoljivo potsjeća na dječju radost kada prvi put ono naprave u tutu. Razlog krajnje banalan, radost neviđena.
S druge strane su šizoidne mase, raja bezočno opljačkana i ponižena, iskorištena i prevarena radi ostvarenja najprizemnijih ciljeva grupa i pojedinaca iz prve skupine. Stupanj  mazohizma govori o njihovom ozbiljno narušenom mentalnom zdravlju. Vjeruju u nevjerojatno. Vjeruju vrhunskim, dokazanim lopovima kada govore o poštenju i brizi za njih svjesni da će im se tako samo produžiti agonija. Usput, gutaju priče o ponosu, herojstvu, gotovo Božjem poslanju  hrvatskog naroda, ne videći kako su u to uvjereni jedini na svijetu.  Ne znam postoji li kolektivna retardacija, ali svi pokazatelji idu tome u prilog. Broj liječnika u politici ozbiljno upozorava.
Tipičan primjer  je „Kamensko“. Stotine majki, baka, supruga, sestara ili kćeri, grubo je izbačeno na ulicu,  Vodena Lady obilazi sve, od vrtića, postavljanja temeljaca za kamen temeljac do opskurnih „druženja“ s psihički oboljelima, kojima ona ne znači baš ništa. No, ona i nije tamo radi njih. Jedino je jasno da tu ima mnogo patološkog što se teško popravlja. Nikada nije razgovarala s izbačenim radnicama iako je znala da su stradale samo radi atraktivne lokacije njihove tvornice i kriminala koji u tome posreduje, a da su radnici, kao ljudi, otpisani za sva vremena. Prva pravnica HDZ-a, naše gore list, reći će nedavno kako za borbu protiv kriminala i korupcije nije bilo zakona. Ne reče nam kako su uspjevali donositi jednodnevne zakone kada je to odabranima trebalo.
Narod gleda, tiho gunđa i čeka svoj red. Čini se da su stvoreni jedno za drugo. Bučni branitelji, u zaštiti svojih prava, radit će sve, ali neće prozvati  prave krivce. Upravo svjedočimo, onome što smo nedavno predvidjeli, snaženju stare ljubavi –  njih i njihovih  stvoritelja. Ono malo kritika bilo je tek u svrhu testiranja i snaženja ljubavi, ili za pokriće troškova provodadžijama u zatamnjenim terencima. Onaj koga vodi Josip Đakić ili Tomislav Ivić neuk je, ima osobnu korist ili je bolestan. To su oni likovi koji su branitelju isključili struju, doveli ga u poziciju preživljavanja preko Bosne, što ga je došlo glave, a onda licemjerno cmizdre nad njegovom sudbinom ponižavajući ga i dalje, a sve u svrhu osiguranja vlastite guzice. Svog generala su nedavno osudili na 8 godina robije po jugoslavenskim zakonima, onim istim koji svakog branitelja iz 1991. karakteriziraju kao teroristu, rušitelja SFRJ, jedine legalne i legitimne države. Začudo, nije bilo reakcija, barem ne zbog toga. Taj sudski presedan imat će dalekosežne posljedice.
Najveće utvrde vladajućih, vojska, policija, pravosuđe, javna poduzeća, javna televizija, uspješno odoljevaju vremenu.  Imamo vojsku sa 18 generala na svaki borbeni avion sumnjive ispravnosti. Toliko ih je na svaki ispravni ratni brod, ali im ne fale skupi osobni automobili, koje je vojska SAD-a davno rashodovala zbog velike potrošnje goriva i nerentabilne upotrebe. Policiju, koja je godinama čišćena od ljudi koji nisu slijepo privrženi  stranci, sada se želi dekretom depolitizirati. Bilo tko, kada udarcem čizme dobije namješten stan, ili druge privilegije, koje ostali  mogu samo sanjati, radit će za one koji su mu to omogućili, a to nikako nije jedino što ih nerazdvojivo povezuje. Gdje je još moguće tek s osnovnom školom biti načelnik. A onda je samo nebo granica. U zemlji u kojoj su policajci i vojnici  bogatiji od  sveučilišnih profesora , definitivno nešto smrdi. Nekada su u vojci i policiji, kod nas i drugdje, završavali dobri učenici iz siromašnih obitelji, a sada loši učenici imućnih roditelja.  Ostale utvrde za uljuđeni svijet predstavljaju neka druga, gruba vremena. 
Što je onda na nižim razinama vlasti? Zadar, na primjer, bastion HDZ-a, grad koji najbrže napreduje? Opsjena. Kako nitko ne kaže u čemu napreduje ostaje nam rangirati poznate parametre koje vodi  do zaključka da je stvarno u vrhu po narkomaniji i umrlima od predoziranja, alkoholizmu kod mladih, po broju ugašenih obrta, poduzeća, po gašenju grada i života u njemu, košarkaškog kluba koji je desetljećima bio brend, grcanju u dugovima, u nekorištenju europskih fondova jer bi eventualni autori potrebnih elaborata narušili sklad koji dva desetljeća vlada u podjeli plijena među nezamjenjivima. Tu su i dva desetljeća besperspektivnosti mladih osim onih HDZ-ovih, koji se zapošljavaju poput mladih Skandinavaca. Njegovanje ekstremnog nacionalizma, bez pokrića (kao i svaki takav), jedina je prepoznatljiva zadarska značajka koju je vlast očuvala. To ih štiti od „onih koji ne vole Hrvatsku“. Grad vode tri doktora, koji su napustili sigurna i unosna zanimanja radi rizičnih političkih funkcija. Dvojica su svoje osobne frustracije ugradili duboko u temelje propasti grada i uspjeli srozati sve stvoreno prije njih. Oni se nadaju, oni vjeruju, oni su godinama uvjereni da će biti bolje. Kao da su mesije. Znaju da nada i vjera ne podliježu odgovornosti bilo koje vrste, ali ne da je nada dobar doručak, a loša večera. Od nje se ne živi, jer je odvajkada, iz usta političara, značila bježanje od stvarnosti i odgovornosti.  Nadu i vjeru, kao platežno sredstvo, u javnim poduzećima ne primaju, pa ostaje nejasno kako s toliko napuhanosti i arogancije ne polete. Ili već jesu? Nama, koji ostajemo na zemlji, neka  Bog pomogne. Zbog tereta koji su nam natovarili desetljećima nećemo uzletjeti. Stultorum infinitus est numerus.