Zadar je u polufinalu Kupa igrao bez devet igrača, a tri Amerikanca ne samo da nisu bili ljuti i nadureni što nisu igrali, nego su pokazali rijetko viđen momčadski duh i 40 minuta bodrili svoje mlade suigrače.
Srijeda i polufinale Kupa je u Draženovom domu ponudila prizor koji će se teško ikad ponoviti. Publika u dvorani u završnici susreta odabrala je navijati za – Zadar. Cedevita je ove sezone u nekoliko navrata imala odličnu potporu navijača, i u Draženovom domu i u Sutinskim vrelima, ali u srijedu je zagrebačka košarkaška publika prepoznala veliko srce zadarskih mladića koji su zasluženo pobijedili te u šoku ostavili košarkaše, stručni stožer i navijače Cedevite.
Ipak, najviše su na kraju slavili igrači Zadra. I oni u dresovima, a i ona devetorica koja nisu mogli igrati nego su se smjestili po tribinama i uz parket Draženovog doma.
Brandon Brown je od početka sezone s momčadi Zadra i sigurno se osjećao užasno što nije mogao igrati u polufinalu Kupa i nije mogao biti dio velike pobjede.
“Znate što, baš suprotno. Baš sam se osjećao kao dio momčadi. Od druge četvrtine, kad su pokazali nevjerojatnu hrabrost, srčanost, snagu. Nevjerojatno. Nikad nisam bio toliko uzbuđen pričati o nekoj utakmici, evo, sav sam se sad naježio. Čovječe, toliko sam sretan, a nisam ni igrao. Srce mi je tijekom utakmice tuklo toliko brzo.”
Brown će priznati da nije bio među onima koji su očekivali ovakav rasplet i Zadar u finalu Kupa:
“Ovo je bila borba David protiv Golijata, nitko nam nije da šansu, ma i ja sam sumnjao. Ali ovih pet momaka je moralo na parket i igrati. Bez teksta sam i odajem im samo priznanje i poštovanje. I ovo je ono što trebamo cijele sezone. Srce.”
Američki krilni igrač kao da je odjednom nakon jedne posebne utakmice osjetio cijeli niz stvari koji je Zadru nedostajao ove sezone. I dobio veliku vjeru da se puno toga u i oko Zadra može promijeniti.
“Mi od početka sezone znamo što trebamo raditi na parketu, ali nikad ne pokazujemo emocije. U ovoj utakmici, kad su momci zabijali koševe bili su sretni, bodrili su se. I to nam je nedostajalo, tek smo protiv Igokee pokazali emocije. Ovo je sada osjećaj obiteljske atmosfere i to nam je nedostajalo cijele sezone. Zajedništvo. Bili smo suigrači, ali kao da nismo bili prava momčad. Sada vjerujem da smo to postali.”
I Chester Mason je bio izvan sebe. Prije polufinala nam je ljubazno obećao prokomentirati situaciju da ne može igrati, ali da će to učiniti tek poslije utakmice. Tih 40 minuta odgledao je u društvu Masona i Downeyja navijajući iz prvog reda partera, a onda bio jedan od prvih koji je uletio na parket u velikom slavlju.
“Bilo je nevjerojatno. Svi koji su obukli dres su bili odlični, ne samo ovih pet koji su igrali, već i svi na klupi.” Mason je nastavio sipati epitete na račun mladih suigrača. “Ovo je bila stvar srca, samo srca. Odbili su izgubiti i to je tip pristupa koji pokušavamo pronaći u našoj momčadi da bismo se izvukli iz situacije u kojoj smo. I mi uopće nismo mislili o tome kako ne možemo igrati, nego samo o tome kako da ti mladići na parketu dođu do pobjede i presretni smo da su došli do nje. Zato smo onako uletjeli na parket. Ovo je pokazalo svu ljepotu sporta.”
(kosarka.org)