Oni mali pahuljasti psi koje vidite kako šeću ulicom možda izgledaju slatko, ali oprez – vjerojatno u sebi nose malo vuka.

To je otkriće koje su u ponedjeljak objavili američki znanstvenici, iznenađeni spoznajom da gotovo dvije trećine svih pasmina ima mjerljivu količinu vučjeg DNK.

I nije riječ o genetskom ostatku iz vremena kada su se psi izvorno razvili iz vukova prije oko 20 000 godina, nego umjesto toga upućuje na to da su se domaći psi i divlji vukovi međusobno križali u posljednjih nekoliko tisuća godina.

To ne znači da “vukovi ulaze u vašu kuću i ‘kvare’ vašeg kućnog ljubimca”, rekao je za AFP Logan Kistler, kustos u Smithsonian Muzeju prirodne povijesti i koautor nove studije.

Čini se i da je to utjecalo na veličinu, njuh pa čak i osobnost modernih psećih pasmina, rekli su znanstvenici.

Psi i vukovi mogu imati zajedničko potomstvo, no smatra se da je križanje rijetko.

“Prije ove studije, vodeća znanost sugerirala je da, kako bi pas bio pas, ne smije imati puno vučjeg DNK, ako ga uopće smije imati,” rekla je glavna autorica studije Audrey Lin iz Američkog muzeja prirodne povijesti.

Kako bi doznali više, tim je analizirao tisuće genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka.

Otkrili su da preko 64 posto modernih pasmina ima vučje podrijetlo, a čak i malena čivava ima oko 0,2 posto.

“To je potpuno logično svakome tko ima čivavu,” našalila se Lin.

Psi s najviše vučjeg DNK

Čehoslovački i Saarloosovi vučji psi imaju najviše vučjeg DNK, do 40 posto.

Među pasminama koje se obično drže kao kućni ljubimci, najviše “vučji” bio je veliki englesko-francuski trobojni gonič, s oko pet posto vučjeg DNK. Hrtovi poput salukija i afganistanskih hrtova također su visoko rangirani.

Premda psi s vučjim DNK teže biti veći, to nije uvijek tako – primjerice, bernardinac ga nema.

Istraživanje je također pokazalo da 100 posto seoskih pasa – koji žive među ljudima, ali nisu ničiji kućni ljubimci – ima vučje podrijetlo.

Kistler je pretpostavio da bi seoski psi, koji imaju više prilika za kontakt s vukovima, mogli biti objašnjenje načina na koji vučji DNK ulazi u genski bazen pasa.

Ženke vukova odvojene od svojeg čopora zbog ljudskih aktivnosti poput uništavanja staništa mogle bi završiti pareći se s lutajućim psima, sugerirao je.

Prijateljski ili teritorijalni?

Istraživači su također usporedili svoje nalaze s opisima osobnosti raznih pasmina koje koriste kinološki klubovi.

Pasminama s malo ili bez vučjeg DNK češće su pripisivane osobine poput prijateljske nastrojenosti, lakog treniranja i privrženosti.

S druge strane, psi s više vučjeg DNK češće su smatrani sumnjičavima prema strancima, neovisnima, dostojanstvenima ili teritorijalnima.

Kistler je naglasio da su opisi pasmina nesavršeni i da ne predviđaju ponašanje pojedinog psa.

“Vukovi su evoluirali za specifična staništa i uvjete, dok su pse ljudi odveli u svaki kutak nastanjenog svijeta,” rekao je.

Psi su se jednostavno morali prilagoditi mjestima na koja su ih ljudi odveli, a “vučji geni su im u određenim kontekstima davali prednosti,” objasnio je.

Primjerice, mnoge tibetanske pasmine, poput pahuljastog Lasa Apso, imaju gen EPAS1 koji je nastao prilagodbom na velike nadmorske visine. Tibetanski vukovi imaju isti gen.

Studija je objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.