Connect with us

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTOGALERIJA S BILOG BRIGA Don Marko Majić Mazul proslavio mladu misu u Stepinčevoj župi

Objavljeno

-

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Don Marko Majić Mazul, SDB, proslavio je svoju mladu misu u subotu, 8. srpnja u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru. Na misi je propovijedao mons. Pero Sudar, vrhbosanski pomoćni biskup u miru koji je rođak don Marka s majčine strane.

Svećeničko geslo don Marka je: „Reče Majci: ‘Ženo! Evo ti Sina!’. Zatim reče učeniku: Evo ti Majke!”. 

„Narod iz kojega vučemo vjernost vrijednosti mlade mise kaže: ‘Nemoj žaliti poderati nove opanke, da bi otišao na mladu misu’. U staro vrijeme novi opanci bili su kao danas novo auto. Mlada misa je nešto veličanstveno, neshvatljivo razmišljanju mozga i osjećajima srca. Treba nam svjetlo odozgor i riječ onoga koji stoji iza mlade mise, u ime koga se mlada misa događa i slavi kao vrhunac želje poći za Njim“ rekao je mons. Sudar, istaknuvši: „Za Bogom je doista lijepo i radosno ići, iako ponekad mučno i gorko“.

Izabrani Izraelski narod bio je u raznim ropstvima, a klonuća ljudi i naroda javljaju se kroz cijelu povijest, kada „oduševljenje, pouzdanje i nada završe u začaranom krugu egoizma, sebičnosti, podijeljenosti i nesposobnosti izaći iz sebe, da se čovjek zapita: Je li moguće da je Bog dao toliku čežnju za srećom, mirom, vječnošću i da to neće ispuniti“ rekao je mons. Sudar.

Unatoč razočaranjima koja se dogode, propovjednik je poručio: „Naš Bog jest Bog obećanja. Ali naš Bog je i Bog ispunjenja obećanja. Da ostaje vjeran, zapečatio je svojom vjernošću do smrti na križu. S tog križa poručuje ono što je mladomisnik Marko uzeo za životno geslo. Svojoj majci Mariji, s pogledom na Ivana, kaže: ‘Ženo, evo ti sina’. Danas ponavlja te iste riječi: ‘Ženo, evo ti mladomisnika’. A Ivan tebi Marko i svima nama ponavlja: ‘Evo ti majke’“ poručio je mons. Sudar.

O Mariji govori Knjiga Postanka kad Bog izgoni iz raja prve ljude jer su htjeli biti bogovi bez njega. Onda obećava da će podići ženu i njeno potomstvo, a ona će satirati glavu zmiji. U Mariji je kršćanstvo od apostola nadalje prepoznalo svoju majku koja zagovara i koja je trebala i Isusu. Žena, majka je trebala Bogu da se rodi kao čovjek, naglasio je propovjednik.

„Isusu treba majka da smireno kao čovjek umre na križu. Ta majka pratila je kršćanski puk kroz stoljeća. Od bitke na Lepantu kršćanstvo je prepoznaje kao pomoćnicu. Utemeljitelj salezijanskog reda sv. Ivan Bosco proglašava Mariju pomoćnicom kršćana“ rekao je mons. Sudar.

Obraćajući se mladomisniku Marku, biskup Sudar je rekao: „Uz Isusa, neka ti Marija stvarno bude majka. Trebat će ti i nježnosti, one koju samo žena može izraziti. Ali svete nježnosti! Ti nisi oslobođen ljubavi. Ti si pozvan na veću ljubav, onu Isusovu, koja se žrtvom plaća, ali dubinskom radošću nadograđuje. Zato sa zahvalnošću živi svaki dan kao da je posljednji, ali i kao da ih imaš u izobilju. A doista ih imamo u izobilju, jer stvoreni smo za vječnost. Tu vječnost nam Isus jamči“.

„Bog je uvijek na strani čovjeka! Veličanstveno je to za svakoga! Saznanje je smjeti i htjeti vjerovati – Bog me se ne odriče! Bog te se nikad neće odreći, pa ni onda kad bi se ti odrekao samoga sebe. To će ti, mladomisniče, trebati u životu. To je tajna neraskidive veze između Isusa koji te zove i tebe koji ćeš ga slijediti i u padovima, sumnjama. Što si bliže svetome, to se više osjećaš nedostojnim“ rekao je mons. Sudar. Smatra da je svećeniku „lakše kleknuti kad netko drugi podiže hostiju, nego kad on to čini, ako ima hrabrosti zaviriti u svoje središte“.

„Ali, činjenica da se Bog ne odriče čovjeka, da nas Isus nikad ne ostavlja, da je Bog na našoj strani, daje nam hrabrosti i radosti. Ispunja se Isusovo obećanje stostruko. Zato, živi radosno svoje svećeništvo. I nemoj se bojati biti čovjek. Nemoj se bojati biti na čovjekovoj strani, osobito prezrenih, odbačenih, na rubu društva. Tamo je Isus. Tamo ćeš ga najiskrenije i najčešće susretati. I nemoj bježati od grešnika. Potiči ih da nikad ne postanu otpadnici, da se nikad ne pomire s grešnošću. To je vrhunac vjere i nastojanja“ potaknuo je mons. Sudar mladomisnika Marka.

I mlada misa je znak i potvrda da Bog ostaje dosljedan i vjeran svojim obećanjima, da Bog danas i uvijek poziva one koji su spremni sve ostaviti, poručio je propovjednik.

„Onima koji sve ostave radi njega, Isus obećava stostruko već ovdje na zemlji. Ali i ono najvažnije, Kraljevstvo Božje, vječni život – ispunjenje svih čežnja koje je Bog stavio u ljudsko srce. Tu činjenicu i vjeru slavimo u svijetu za koji se čini da više ne osjeća potrebu za Bogom. A danas je možda osjeća više nego ikada. Nema gore bolesti od one za koju ne znamo da je bolest. Tako je i površinski osjećaj da nam Bog ne treba još jedan znak da nam Bog itekako treba. Potvrda s Božje strane i odgovor na taj vapaj jest da Bog i danas poziva one koji će u njegovo ime, nauk Crkve kaže, „zaogrnuti sakramentom svetog reda, u ime Kristovo i u ime Crkve, Božji narod hraniti Božjom riječi i Božjim tajnama, milostima“.

Svećenik ponavlja Isusove riječi i trudi se ponavljati Isusove čine. Zato je svećenik znak, ohrabrenje i izvor radosti, ne samo obitelji i onima koje poznaje, nego svima kojima je poslan. Da bi izvršio to dragocjeno, presveto, ali teško i nekad oporo poslanje, svećenik se treba truditi biti sličan Isusu“ poručio je mons. Sudar, rekavši da je samo Isus veliki i jedini Svećenik. Ostali su svećenici na njegovom svećeništvu.

„Mi smo njegovi poslužitelji u otajstvu spasenja čovjeka, u otajstvu naviještanja, za čime kroz cijelu povijest vapi čovjek i čovječanstvo – da iz naših sredina i duša ne nestane tog radosnog vjerovanja. Neka ova mlada misa bude još jedan poziv: ‘Bože, hvala ti za sve. Hvala ti za život, za radosti. Pomozi mi izdržati križeve i žalosti’“ potaknuo je mons. Sudar u propovijedi.          

Prije završnih prigodnih govora, don Marko je pred kipom Blažene Djevice Marije u župnoj crkvi, klečeći za klecalom izmolio posvetu Srcu Marijinom.

Mlada misa – najljepši dar za 25 godina postojanja Stepinčeve župe u Zadru

Na kraju mise, prisutnima se obratio don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca koja slavi 25 godina svoga postojanja.

„Bog nam nije mogao dati ljepši dar od ove mlade mise, za jubilej 25. godišnjice postojanja župe. Zahvaljujem dragom Bogu na plodu vjere ove župne zajednice. Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodu. Stablo naše župne zajednice donosi plodove svećeničkih zvanja. To je znak žive vjere u zajednici. U zajednici koja rađa zvanja živi se vjera. Bogu hvala za Markovo zvanje i za druga svećenička i redovnička zvanja iz naše župe“ rekao je župnik Akrap.

Zahvalio je župljanima na velikom angažmanu oko slavlja mlade mise i za dobrodošlicu gostima. „Svećeničko zvanje je najdivnije poslanje kojeg čovjek može imati jer je svećeništvo poslanje s Isusom u spašavanju besmrtnih duša. Ne postoji ništa usporedivo s tim. Onda čovjek ne može nego biti neizmjerno zahvalan Bogu. Jer vidimo kako smo slabi, grešni ljudi, a Bog nas bira i Bog preko nas želi spašavati duše“ poručio je don Mario.

Župnik Akrap smatra ključnim i to je poželio mladomisniku – da se trudi čistiti svoje srce. „Mi smo samo sredstva, Bog se služi s nama. Bog sve čini. Što smo mi kao sredstva čišći i prohodniji za Boga i Duh Božji, toliko je plodnije naše poslanje. Želim ti da najviše radiš na sebi, na vlastitoj nutrini, na preobrazbi vlastitog srca, a onda će biti obilni plodovi u tvom svećeničkom poslanju i djelovanju“ poručio je don Mario mladomisniku, poželjevši da ga prati Gospa, u skladu s njegovim mladomisničkim geslom i posvetom Mariji.

„Rekao si, ‘Ja sam sav Marijin’. Ostani Marijin i plodovi sigurno neće uzmanjkati. Neka te Bog prati na tvom svećeničkom putu“ rekao je župnik Akrap don Marku.        

Don Marko je župni vikar u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru gdje djeluju salezijanci. Za Hrvatsku salezijansku provinciju sv. Ivana Bosca don Marko je dao doživotne zavjete 29. kolovoza 2020. u crkvi Sveta Mati slobode u Zagrebu. Uz druge svećenike, u misli su suslavili i salezijanski provincijal don Tihomir Šutalo i subraća salezijanci.

Govor na kraju mise održao je i provincijal Šutalo. Zahvalio je obitelji Majić što su Crkvi i salezijanskoj redovničkoj zajednici podarili sina svećenika i kćer redovnicu.

„Hvala cijeloj župnoj zajednici. Tko zna što je bilo iza svega ovoga što mi sad uživamo, koliko truda. Mi ljudi smo ljudi po tome što znamo zahvaliti jedni drugima, što znamo prepoznati nečiju ljubav“ rekao je provincijal Šutalo.

Zahvalio je i biskupu Sudaru s kojim je živio godinama, rekavši da je znao voditi Crkvu u BiH, u perspektivi vječnosti. „Svi smo na putu. Naš narod je na putu od stoljeća sedmog, obitelj Majić je na putu preko Mostara, Zadra, don Marko je na svom putu od djetinjstva. Prolazio je i on kroz kojekakve pustinje. Svi smo na putu prema Obećanoj zemlji i vječnoj gozbi. Čestitam Marku i zahvaljujem mu. On je izabran. Njega je izabrao Krist koji je otkupio sve naše pustinje i darovao ga Crkvi da bude pravi pastir“ rekao je don Tihomir.

Mladomisnika Marka je zamolio da se „odrekne onoga što treba“. „Svi apostoli bili su izabrani. Ali dok se nisu odrekli… dok se sv. Petar nije odrekao svoga mača, svoje židovske snage, Jakov i Ivan htjeli su biti ministri, Toma je rekao ‘Ja ne vjerujem…’.  Tek kad je Krist u njima to otkupio, onda su oni in persona Christi vodili taj narod, obitelj, pojedince.

Mi salezijanci želimo mlade dovesti u Obećanu zemlju, u Kristovo vrijeme i spasenje, vječnost. To je zadaća nas svećenika. Zato molite za sve nas, za svećenike i biskupe. Osobito molite da Krist pozove novih mladića i djevojaka koji će biti kao njegovi apostoli u onoj završnoj razini, kad je Pavao rekao: ‘Ne živim više ja, nego Krist živi u meni’. Takve svećenike trebaju naš narod, obitelji i mladi. Svima čestitka i poziv da na tom putu prepoznajemo što je najvažnije i gdje je naša Obećana zemlja“ potaknuo je vjernike provincijal Šutalo.                

Zahvalni govor mladomisnika Majića 

Govor zahvale održao je mladomisnik Majić. Zahvalio je svim dragim ljudima, braći i sestrama u Kristu koji su na bilo koji način bili dio njegovog života. „Hvala svima koji su organizirali mladu misu, neka im Marija pokaže kako je predivno služiti po Kristu, s Kristom i u Kristu. Hvala župi Bili Brig koja me vjerno pratila kroz život, još od župnika don Šime Perića, preko zajednica i zborova u kojima sam pjevao, svirao, animirao. Hvala i susjednoj župi Kraljice mira gdje sam  sudjelovao u jednoj zajednici.

Hvala župniku i kapelanu koji su me očinskog srca prihvatili od prvog trenutka, kao brata u Kristu. Osjetio sam se baš voljeno i radosno, kad te netko zagrli i prihvati. Hvala rođaku, biskupu Peri Sudaru na divnoj propovijedi, hvala svim svećenicima, duhovnicima, redovnicima i redovnicama koji su me pratili, osobito s. Marceli i sestri Magdaleni, zajednici Omnia Deo.

Osobito hvala salezijancima, od bogoslova do ravnatelja i provincijala. Hvala na strpljenju, savjetima, povjerenju, blagosti, velikodušnosti, na svakom oprostu i blizini, osobito kad je bilo najteže. Hvala na najljepšemu – to je zajedništvo, radost, prisutnost. Hvala na ljubavi. Hvala mladima što se Bog kroz njih nudi u moj život. Neka Bog blagoslovi sve mlade s kojima sam se susretao i sve koje ću susretati. Hvala cijeloj rodbini koja je bila prisutna u mom životu, na blizini. Osjećao sam uvijek povezanost u našoj velikoj obitelji, u dobru i zlu“ rekao je don Marko.

Zahvalio je i roditeljima i dvjema sestrama. „Tako je očito da je Bog bio uvijek s nama i uvijek nas je čistio za sebe, kao što i dalje radi. Kad sam otišao u formaciju za svećenika, činilo mi se da nikad nije bila gora situacija, nikad veći problemi i  napasti. Onda mi je duhovnik rekao veliku istinu koja me umirila: ‘Isus dolazi i čisti polako. To đavlu nije drago pa diže pakao na tebe. Trebaš biti strpljiv’.

Isus je došao, Bog je unio toliko blagoslova u moju obitelj. Moji roditelji su baš žedni Boga, služe mu na razne načine u župi. Starija sestra je u blagoslovljenoj obitelji, a mlađa sestra je u redovničkoj zajednici. Znao sam biti slab, malen u svojoj grešnosti. Međutim, nitko nije mogao spriječiti ljubav svih ljudi koji me okružuju.

Hvala Blaženoj Djevici Mariji, ona me vodila. Ona je moja majka, sestra, prijateljica. Sve što Bog želi dati za moj život, za moj rast i put, hvala Majci na njenoj bezgrešnosti. Hvala Presvetom Trojstvu i raspetoj ljubavi Isusa Krista za svako hvala koje mogu dati. Hvala Presvetom Srcu Isusa Krista. Kroz moj život, proslavi se Bože. U ovom gradu, u mom srcu, u mojoj zemlji, uvijek i svugdje, proslavi se, Gospodine“ zaključio je don Marko svoj zahvalni govor.

Na kraju mise, sa subraćom mladomisnicima udijelio je mladomisnički blagoslov.

Blagoslov obitelji don Marku

Misa je počela davanjem blagoslova obitelji don Marku. Na početku mise, don Marko je klečao za klecalom ispred oltara u crkvi te je rekao: „Majko, oče, molim blagoslov“.

Majka Snježana pred don Markom je rekla: „Sine moj. Neka te u svećeničkom poslanju prati zagovor Blažene Djevice Marije, bl. Alojzija Stepinca, blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga“. Otac Ivan je rekao: „Dragi sine. Isus te izabrao da budeš pastir njegovog stada, naviještajući njegovu riječ. Neka ti je na tom putu blagoslovljeno, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“.

Zatim su za ambon došle dvije don Markove sestre, Marijana i Magdalena. Magdalena je postulantica Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku te je za svoga brata molila: „O Isuse, vječni, veliki svećeniče. Zaštiti don Marka u svom svetom srcu, da mu nitko ne može nauditi. Očuvaj neokaljanima njegove posvećene ruke koje dodiruju svakodnevno tvoje Presveto tijelo. Čuvaj čistima njegove usne, koje se crvene od tvoje Predragocjene Krvi. Sačuvaj čistim njegovo srce od svega zemaljskoga, označeno uzvišenim pečatom tvoga slavnog svećeništva. Neka raste u ljubavi i vjernosti prema tebi i štiti ga od zaraze ovoga svijeta. Daj mu snagom pretvorbe nad kruhom i vinom i snagu pretvorbe nad srcima. Blagoslovi njegov rad bogatim plodovima i daruj mu jednom krunu vječnog života. Amen“.

Obitelj Majić u Zadar je došla živjeti početkom 1993. godine, a na Bilom Brigu nastanili su se prije 20 godina. Rodom su iz Konjica, iz župe Solakova kula. Don Markov otac Ivan Majić je marljivi župljanin, dugogodišnji sakristan Stepinčeve župe na Bilom brigu.

„Hvala dragom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Mlada misa sina svećenika je najveća čast koju je moja obitelj mogla doživjeti. To bih poželio svakoj obitelji i vrhunac je svega. Molili smo čitav život supruga i ja za duhovno zvanje iz obitelji, i dobili smo sina svećenika i kćer časnu sestru. Neka im je Bog na pomoći. Čitav život sam u crkvi, sakristan, pomažem dragovoljno. Moja molitva i želja uvijek je bila: ‘Bože, da imam sina svećenika’. Najprije me bilo malo iznenadilo kad je Marko rekao da će u svećenike, a onda sam rekao: ‘Bože, hvala ti. Bože, zar si uslišao moje molitve?“ rekao je otac Ivan.

Don Markova majka Snježana osjeća se najsretnijom kao majka svećenika. „Najsretnija sam kad sam ga vidjela za oltarom, da on uživa, da je on sretan. Cijela obitelj, svi smo ponosni i sretni. Cijeli život uvijek molimo Boga za duhovna zvanja. Svi molimo u obitelji: bake i djedovi, s obje strane. I dalje ću moliti za duhovna zvanja.

Marko je još kao dijete uvijek nešto govorio o Crkvi. Mislila sam da ‘umišlja’. Kako je teklo vrijeme, Marko je sve više molio i vidjela sam da je to to, čemu to vodi. U svemu, Međugorje ga je najviše potaknulo na odaziv. Jedanput mi je rekao: ‘Ti bi više voljela unučad. Ali mama, ja idem, jer sam odlučio’“ rekla je majka Snježana.  

S biskupom Sudarom nekad su živjeli u jednoj kući. Majićevi u svojoj rodbini imaju dosta svećenika, s don Markove očeve i majčine strane. 

Nakon don Markovog odaziva, u samostan je otišla i kćer Magdalena. „I po njoj sam to osjetila, osjećala sam da traži ići u časne sestre. Rekla sam joj, ‘Sačekaj još malo, još je rano’. Ali ona je rekla ‘Ne’. Otišla je u Dubrovnik, znala sam da se tu nešto događa. Krenula je na fakultet, ali se vratila. Već mi je bilo jasno što je potajice skrivala u sebi, želju za biti redovnicom. Bilo mi je malo teško, ali sad sam baš sretna da je moje dijete u časnim sestrama.

Ako su oni sretni, ja sam još sretnija. Ja sam sad najsretnija majka, i ponosna. Mislim da bi bilo potrebno govoriti o duhovnim zvanjima, da se djevojke i mladići obrate, da ne idu u propast“ rekla je don Markova majka Snježana.  

Na misi je bila i s. Darija Jovanović, vrhovna poglavarica Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku. Don Markova sestra Magdalena za šest mjeseci će u novicijat te Družbe kojoj je privuklo služenje i ljubav prema Bogu, da budu svete. „Nisam baš od plakanja, ali ipak sam pustila suzu na mladoj misi. Ovaj događaj je nešto predivno, nebeski. Dar od Boga je imati brata svećenika. Ja ću moliti za njega, za njegovu svetu ustrajnost.

Njegovo zvanje i meni je bilo poticaj. Njegove molitve, njegova priča i utjeha. Kad mladić ode u svećenike, Isus dolazi na njegovo mjesto u obitelj. Veliki je blagoslov za roditelje da smo brat i ja u duhovnom zvanju“ rekla je Magdalena.

Proslavi mlade mise prethodila je trodnevna duhovna obnova u župi. Misna slavlja i klanjanje predvodili su don Ivan Šibalić, don Luka Klarica i don Damir Stojić.

Ines Grbić

Fotografije: Ines Grbić
 
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

ZADAR / ŽUPANIJA

KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR / “Donatolina” poziva na premijeru predstave “Igramo se grada”

Objavljeno

-

By

U utorak, 18. lipnja u 19:30 sati održati će se premijera predstave “Igramo se grada” polaznika dramsko-lutkarske radionice DONATOLINA Kazališta lutaka Zadar.

Djeci je dosadno, uhvatila ih je fjaka, pa su se dosjetili da se igraju grada i svega nečega što jedan grad čini.

Ideja im se svidjela, to ih je motiviralo, razbudilo, pa su se zaigrali i pri tom se lijepo zabavili.
Predstava “Igramo se grada” nastala je prema igrokazu Tina Kolumbića, a naši Donatolinci radnju predstave obojali su našim gradom Zadrom.

Voditeljica: Gabrijela Meštović Maštruko
Suradnik: Marin Bakmaz
Plakat izradile: Pia & Nora

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

ZLATNI JUBILEJ / Zagrebački nadbiskup o 50 godina svećeništva mons. Puljića: “Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva”

Objavljeno

-

By

foto: Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Na proslavi zlatnog svećeničkog jubileja, 50 godina svećeništva umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK.

Propovijed nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti:

“Danas smo se okupili u velikoj radosti i zahvalnosti kako bismo proslavili pedeset godina svećeničke službe nadbiskupa Želimira Puljića. Ovaj iznimni jubilej nije samo prilika za slavlje, već i za duboko razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu službu i koje nas sve pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva. Geslo koje je nadbiskup Želimir odabrao za svoju službu glasi: „unitas, libertas, caritas“. Te su riječi preuzete iz rečenice koja se pripisuje svetom Augustinu, a čini se da ju je prvi upotrijebio splitski nadbiskup Markantun de Dominis 1617. godine u svom djelu De Republica Ecclesiastica: “In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” što znači: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”. Jedinstvo je prvo i temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom.

Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za isto se jedinstvo zdušno zalagao među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi.

Nadbiskup Želimir je pastir koji je znao da samo kroz istinsko jedinstvo u temeljnim stvarima možemo rasti kao zajednica vjernika i svjedočiti Kristovu ljubav svijetu. U svojoj je mudrosti znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo.

Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav „koja daje smisao i jedinstvo različitosti“.[1]

Danas je prigoda da na svemu zahvalimo Bogu, i u poniznosti molimo blagoslov i milosrđe, svjesni odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje. Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o četiri točke:

1. Dar svećeništva

Benedikt XVI. rekao je da je život svećenika najzanimljivija i najpotrebnija pustolovina za svijet, da je to pustolovina pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.[2] U čemu je ta pustolovina? Zašto bi bila privlačnija od mnoštva drugih ljudskih životnih izbora i zašto se u nju ne upušta više onih koje privlači punina života? Svaki svećenik zna da odgovore na ta pitanja neće naći polazeći od samoga sebe.

Život svakog čovjeka, posebno svećenika, možemo promatrati na razini onoga što sâm čini svojim slobodnim izborima, odlukama i opredjeljenjima, ali i na razini onoga što Bog čini, u čemu nas susreće i prati ili što nam pokazuje dovršeno u svome promislu i vodstvu. Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našega života. Jednom prihvaćeno, to sjeme, baš kako nas poučava i današnje Evanđelje, raste „spavao čovjek ili bdio, noću i danju (…) sam ne zna kako“; samo od sebe „donosi plod: najprije stabljiku, onda klas, i napokon puno zrnja na klasu.“

Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je nakon pedeset godina svećeništva na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao ovako zaslužnoj svećeničkoj obljetnici i potiče nas na obnovljeno divljenje i slavljenje Boga za ono što on čini.

2. Dar Crkve

Svećenički poziv ostvaruje se u Crkvi i po Crkvi. On nije samo osobna stvar. On je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih istim vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda.[3] Gospodin joj je dao početak propovijedajući radosnu vijest kraljevstva Božjega. Ta je riječ sjeme koje raste vlastitom snagom.[4] Upravo današnja parabola o sjemenu govori nam o nekoliko stvari bitnih i za razumijevanje Crkve.

Govori nam o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar sama sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu.

Također, Božje djelo napreduje bez buke i neodgodivo. Bog neprestano ostvaruje svoj plan. Unatoč ljudskoj pobuni, neposlušnosti ili slabosti, Božje djelo napreduje; i ništa na koncu ne može zaustaviti njegove namjere.

Parabola nam govori da postoji dovršenje i ispunjenje. Propovjednik lijepo veli: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ (Prop 3, 1-2). Ima i vrijeme žetve. Neizbježno se pri žetvi događaju dvije stvari: dobar se plod skuplja, a pljeva i kukolj se uništavaju. Žetva i sud idu ruku pod ruku. Kad razmišljamo o tom nadolazećem danu žetve tri su nam stvari stavljene na dušu: poziv na strpljivost, poziv na nadu te poziv da bdijemo i budemo pripravni.

Ako živimo u strpljivosti koja ne može biti poražena, u nadi koja ne može očajavati i u spremnosti koja život promatra u svjetlu vječnosti, mi ćemo, s milošću Božjom, biti spremni za njegovo dovršenje svijeta kada dođe. Vjernici su u dan žetve pozvani uspraviti se i podignuti glave (usp. Lk 21, 28), baš kao žeteoci nakon naporne žetve.

Poštovani nadbiskupe Želimire, tijekom Vaših pedeset godina svećeničkog služenja, bili ste dar Crkvi. Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva – posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljivu vjeru i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Vi ste svojim služenjem bili svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom.

3. Ustrajnost u vjeri

Svećenički poziv pretpostavlja vjeru. U prvome redu, riječ je o osobnoj vjeri u Boga koji poziva, o vjeri koja daje snagu za odaziv i, na koncu, o vjeri koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve. Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi.

O važnosti vjere za život Crkve svjedoči i činjenica da najteže rane na njezinu tijelu nisu one zbog slabosti ljudske naravi, već su to rane raskola, razilaženja u temeljnim istinama vjere. Vez vjere jedan je od tri veza zajedništva Crkve. Uvijek postoji opasnost da se vjera izgubi i da jasnoća istine potamni nedosljednošću našeg življenja. Zbog toga u vjeri treba rasti i ustrajati, čuvati je i sačuvati.

Pavao u vezi s gubitkom vjere upozorava Timoteja: „Taj ti zadatak predajem (…): Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1, 18-19).

Apostol predlaže Timoteju da pristupi svom pastoralnom poslanju kao što bi general pristupio vojnoj operaciji. Riječ koja se ovdje prevodi kao „boj“ na klasičnom grčkom znači „vojna ekspedicija“. Timotejeva misija na čelu Crkve u Efezu nije samo pitanje borbe u jednoj bitci; on je uključen u rat i mora nastaviti djelovati kao vođa vjernika sve do konačne pobjede. Sveti Pavao voli koristiti vojne metafore za opisivanje kršćanskog života (usp. Ef 6, 10-17; 2 Tim 2, 3).[5] Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista.“[6] Danas nam je to više nego jasno.

Druga stvar koju sveti Pavao poručuje Timoteju veza je između vjere i ispravne i čiste savjesti: kad savjest zaluta, to znači brodolom vjere. „Onaj koji se oprosti od kršćanskog života, za sebe osmišljava vjeru koja je u skladu s njegovim moralnim ponašanjem“, upozorava i sveti Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi na prvu poslanicu Timoteju. Tako, doktrinarna zbunjenost često potječe iz moralno nedoličnog ponašanja.

Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam uveća vjeru. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.[7]

Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinu zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovu konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti.

Jednako tako, kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere.

4. Intimnost zajedništva

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jednu stvar važnu za svećenički poziv, a to je blizina onoga koji poziva. Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. One koji su se s Isusom zadržavali, nije htio ostaviti, već im je razotkrivao značenje svih stvari. Ako je netko uistinu veliki učitelj, nisu toliko riječi ni njihovo značenje ono što mi želimo upoznati. To je nadasve sama osoba učitelja. Njegova će poruka uvijek biti ne toliko u tome što on kaže, koliko u tome što on jest. Čovjek koji želi od Krista učiti mora se s Kristom družiti, dijeliti najprisnije zajedništvo s njime. Eto, to je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi.“[8]

Draga braćo i sestre, vratimo se na kraju na geslo nadbiskupa Želimira noseći s ovoga misnoga slavlja tri poruke i za svoj život.

Prva poruka koju trebamo ponijeti sa sobom jest važnost jedinstva u bitnim stvarima naše vjere. Vidjeli smo u svjetlu Evanđelja da je to jedinstvo odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti.

Druga poruka je sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli“.[9]

Treća i najvažnija poruka za nas jest ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju – ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i koja donosi nadu i utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, baš poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ne pravi razlike ni po vjerskoj, ni nacionalnoj, ni spolnoj, ni dobnoj, ni socijalnoj razlici. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni.

Dragi nadbiskupe Želimire! Pedeset godina Vašega svećeničkoga života, od čega trideset četiri godine biskupskoga služenja, razlog su da parafraziramo riječi koje je sveti Pavao primijenio na samoga sebe i uputimo ih Vama: Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u Dan žetve uzvratiti Gospodin. Baš kao i svima nama koji s ljubavlju čekamo njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 7-8).

Molimo Gospodina da Vas obdari svim duhovnim i tjelesnim blagodatima te da Vam umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. Neka Vas nadahnjuju primjeri blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi. Radovat ćemo se svakom Vašem pastirskom iskustvu i mudroj riječi koju budete htjeli podijeliti s nama u svakoj prigodi. Od srca Vam upućujemo najsrdačnije čestitke i zajedno s Vama slavimo Boga.”

Foto: I. Grbić

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTO / Turistu pozlilo na Velebitu. HGSS opisao spašavanje

Objavljeno

-

By

foto: HGSS

Jednom strancu u nedjelju je pozlilo na Velebitu, objavio je HGSS. Opisali su kako je izgledala akcija u koju je bio uključen i helikopter.

“HGSS – Stanica Zadar dobila je dojavu o hitnoj akciji na Velebitu. Strani državljanin imao je simptome slabosti, povraćanja i jakih bolova u trbuhu tijekom planinarenja na putu od Stapa prema Ljubotiću.

17 članova HGSS-a iz Starigrada odmah je krenulo na teren, a istovremeno je upućen zahtjev za podizanje helikoptera.

Akcija je završena u 15:55 sati kada je unesrećeni predan timu HMS na zračnoj luci Zemunik. Ukupno je sudjelovalo 20 članova iz 6 stanica HGSS-a, uključujući 17 članova zemaljskim putem i 3 letača spašavatelja, te helikopter i posada HRZ-a”, objavio je HGSS.

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu