Zadarski dožupan, sveučilišni profesor i prvi čovjek HSP-a u Zadru, Đani Bunja, još jednom je uznemirio duhove izjavom da “sa Srbijom ne trebamo imati nikakve odnose”, odnosno da bi “izbacio njihovog veleposlanika iz naše države i na Dunavu ga nogom u stražnjicu, da ga lakše prijeđe“.
Takvo što, kao i analize koje su uslijedile sa svih strana, ali i aktualni politički trenutak u zemlji, za Z NET komentira prof. dr. Ivo Banac, jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, redoviti profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale…
– Gospodin Bunja je viši sveučilišni asistent, a ne profesor, a viši asistenti, da citiram jednog mog pokojnog kolegu, ne bi se smjeli čuti, nego čitati; dodao bih – makar bili i dožupani. Nek’ napiše nešto suvislo što bi ga hijerarhijski unaprijedilo u akademskom svijetu, jer njegov talent očito nije u diplomaciji. Ja sam inače oguglao na ovu vrstu kočijaške retorike, jer nju kod nas prečesto koriste ne samo viši asistenti i dožupani nego i predsjednici republike. Frustracije sa politikom ili mišljenjima koje očito ne možete promijeniti često vode u ekcesne izjave. U ovom slučaju, riječ je o frustraciji sa zloporabom kaznenog postupka vezanog uz ratne zločine, što je postala praksa „proeuropske“ Srbije pod našim „regionalnim partnerom“ Borisom Tadićem. Traje to već neko vrijeme od slučaja Ilije Jurišića i Ejupa Ganića do trenutno u Hrvatskoj najeksponiranijeg slučaja Tihomira Purde. Bilo bi bolje učiniti nešto da se takva praksa promijeni, jer ona zasigurno vodi u loše međudržavne odnose. Može srbijansko tužilaštvo pričati što hoće o tomu kako su im ruke vezane dogovorima o ustupanju dokaza Hrvatskoj i BiH, ali percepcija o korištenju pravosuđa za prekrajanju povijesti ostaje dominantna, kazao je prof. dr. Ivo Banac na početku razgovora za Z NET.
* Obzirom na posljednja događanja vezana uz optužbe iz Srbije na račun hrvatskih branitelja, kako komentirate prilično mlaki stav vodećih hrvatskih parlamentarnih stranaka?
– Ne postoji razlika između vladina bloka i glavnine opozicije glede taktike u intenzivnoj fazi pridruživanja EU. Želi se zatomiti i privid „neeuropskog“ ponašanja što zapravo vodi u širenje protueuropskih raspoloženja među običnim svijetom. Naša je politička elita gluha na glas koji dopire s ulice. Ne razumije da građani žele konzumirati državnost. Jer ako država ne brani ni one koji su je stvorili, što se o njezinim perspektivama općenito može zaključiti? Zato je čudno da medijski moguli toliko rade na masovnom ostrašćivanju u smislu zavjere. Ako je Sanader kupio Thompsona da ne pjeva za izborne kampanje, tko nam jamči da uopće postoji neka čvrsta točka u našem sustavu? Tako se destruira država i izazivaju veliki interni sukobi.
* Mislite li da bi sada, kada je HDZ više lijevi od SDP-a, a SDP više desni od HDZ-a, moglo doći do ekspanzije radikalnih stranaka u Hrvatskoj?
– Ne slažem se da je HDZ više lijevi od SDP-a. Prije će biti da postoje stranačke kulture koje su postojane i koje ne ovise o stvarnoj politici. Tako se dogodilo da viši slojevi svog šampiona vide u SDP-u, a niži u HDZ-u. Veže ih stanoviti etatizam i vjera u državna rješenja, te skepsa prema slobodi. To je nasljeđe zajedničke totalitarne povijesti. Ipak, i HDZ i SDP su umjerene stranke. Umjerenost im često ne ide, ali pokušavaju se ponašati „kak’ se šika“. Takva malograđanska raspoloženja prevladavaju u Hrvatskoj. Uostalom, zato je Josipović i izabran predsjednikom. Ovo nije sredina koja u neposrednoj budućnosti može iznjedriti radikalna rješenja. Zato kod nas nema stranaka poput mađarskog Jobbika, da ne govorimo da je lijevi „ekstremizam“ svodi na lupetanja raznih Kulića.
* Zašto su radikalne stranke nestale sa hrvatske političke scene?
– Mislim da ih od neovisnosti nikad u pravom smislu i nije bilo. Kod nas nema utjecajnih, pa ni marginalnih, stranaka koje bi zagovarale diktaturu, ukidanje pluralizma, parlamentarizma ili privatnog vlasništva, klasnu politiku, pa i nacionalšovinizam. Zapravo, najgore što kod nas postoji u političkom smislu je nostalgija za ustaštvom ili komunizmom, ali čak ni to nije stranački operativno. U praksi, najgore je nacionalno obojeno nasilje, posebno prema Srbima. Kad takošto uporedite sa rastom niza uspješnih radikalnih stranaka u nizu tranzicijskih zemalja (posebno Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj), ali i starih europskih demokracija (Nizozemska, Švedska), onda je posve jasno da Hrvatska po ničemu nije radikalna sredina, bez obzira što ima onih kojima bi bilo lakše da tako nije.
* Gdje je Hrvatska pogriješila u svom odnosu prema braniteljima?
– Grešaka je mnogo. Dopustilo se da se među braniteljima broje ljudi koji to nikad nisu bili. Išlo se za kupovanjem braniteljskog tijela putem raznih povlastica. Braniteljske su organizacije, poput stranaka, postale konjukturne, stranački i lobistički obojene. Sve je to u tradiciji solunaštva i subnorovstva. Treba obnoviti dignitet ratnih veterana, te obilježiti sve ono što je bilo iznad prosjeka u stradanju i odricanju, požrtvovanosti i junaštvu. No, nisam za to da se, po komunističkom obrascu, stvaraju „narodni heroji“ i da se svake obljetnice štancaju nova odličja. Netko bi se morao ozbiljno pozabaviti veteranskom politikom u zapadnim demokracijama. Ima tu mnogo toga što se itekako može primijeniti.
* Gdje je Hrvatska pogriješila u svome odnosu prema Europskoj uniji?
– Glavni je problem u tomu što se na EU gleda kao na rješenje, a ne kao sredstvo. Integracija je postala zamjena za vlastita demokratska, gospodarska, znanstveno-kulturna i gotovo sva druga promišljanja. Tako smo postali transmisija. Ne mora se misliti, nego primjenjivati direktive, kao u dobra stara vremena kad smo bili ovisni. To je pogubno, jer zanemaruje sve moguće izvanredne situacija, u prvom redu promjenjivu narav EU.
* Što ova izborna godina donosi hrvatskoj politici?
– Teško je reći. Prije svega zato što ne možemo biti sigurni da je ovo izborna godina. No, sigurno je – dan se prepoznaje po zori – da će nam stranačko nadmetanje uskoro izlaziti iz ušiju. Nadam se da će pametniji stranački stratezi ipak shvatiti da je meka propaganda učinkovitija od velike galame.
* Obzirom da vodeće hrvatske stranke funkcioniraju po principu „sve za vlast, vlast nizašto“, jesu li one glavni krivci za lošu ekonomsku i gospodarsku situaciju u zemlji?
– Naravno, ali u smislu da nisu uspjeli podržati jasnu gospodarsku politiku. Mi smo se kolebali između tržišnog i dirigiranog gospodarstva. Potonja orijentacija još uvijek ima mnoštvo sljedbenika, u prvom redu u Mesićevoj sekti. Zato je važno da SDP zagovara liberalnu gospodarsku politiku, a HDZ pokazuje znakove povratka na Škegrinu liniju. Krajnje je negativno da je kriza dala povoda mnoštvu etatista, gospodarskih nacionalista, državnih ovisnika i paleokomunista da napadaju tržišno gospodarstvo pod firmom „neoliberalizma“. Kamo sreće da smo tako što uopće okusili. Mi smo još uvijek predkapitalističko društvo.
* Trebamo li se bojati mogućeg „događanja Grčke“ u Hrvatskoj?
– Toga se uvijek trebamo bojati, jer predstavlja krah parlamentarnih rješenja. Usput, naši su sindikati postali previše utjecajni, jer su organizacije srednjeg obrazovanog sloja, ovisnog o proračunu. A tamo gdje su doista potrebni – među neorganiziranim radništvom, tamo sindikata gotovo da i nema.