Express.hr donosi ispovijesti egzorcista, psihijatara i opsjednutih đavlom

Mrzim te! – režao je muški glas, cvilio i ponavljao…

– Zaradi utjelovljenja… reci mi svoje ime – govorio je svećenik držeći raspelo…

– Belzebub – govori smijući se muški glas.

– Belzebub – ponavlja hihotavi ženski glas.

Na svako moje sljedeće pitanje odgovarao je muški glas režanjem ili šutnjom, dok nisam rekao: Daj mjesta Kristu, odagnaj Ariela, odagnaj Asmodeja, odagnaj Sotonu!

Opet se začulo režanje, gotovo neljudski glasovi…

– Evo Isusa – kazao sam. Dotad opsjednuta žena otvorila je oči, pogledala me i kazala: “Dobro sam”.

Tako izgleda šokantno svjedočanstvo svećenika iz Rijeke koji je, služeći u župi u Beogradu, napravio desetke egzorcizama.

O ovoj temi ne smije otvoreno razgovarati, to mu je najstrože zabranjeno, ali je svoja iskustva opisao u knjizi…

Nitko ne zna podatke o broju egzorcizama što ih u Hrvatskoj ili drugdje izvedu svećenici Katoličke crkve.

U Hrvatskoj se o takvim podacima uopće ne govori javno. Kardinal Bozanić odredio je samo jednog egzorcista za područje cijele Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Pravdajući se da ga štiti od javnosti, ne želi otkriti njegovo ime. No razgovarali smo sa svećenicima koji su sudjelovali u takvim obredima…

Karizmatici na pitanje o njihovim iskustvima s egzorcizmom, kažu nam da je u ovom trenutku ljudima važno približiti “ozdravljenje i oslobođenje”.

“Budući da nemam dozvolu za službeni egzorcizam, nikad ga nisam molio, ali sam pomagao egzorcistima. Tijekom studija u Rimu o egzorcizmu sam više puta slušao predavanja oca Gabrijela Amortha, rimskoga egzorcista. Moram odmah naglasiti kako treba razlikovati službeni egzorcizam od molitve oslobađanja za koju nije potrebna nikakva dozvola. Nju može moliti svaki vjernik i svećenik. Svake druge godine idem na susret Međunarodnoga udruženja za molitvu oslobađanja. Ni egzorcizam ni molitva oslobađanja nisu sakramenti već sakramentali, pa je za uspješnost potrebna jaka vjera u Isusa Krista i karizma Duha Svetoga po krštenju Duhom Svetim”, objašnjava nam jedan od njih dodajući kako tisuće ljudi iz Hrvatske dolaze na njegove susrete kako bi ondje ozdravili ili se oslobodili utjecaja Zloga.

Otvoreno je opisao kako je izgledao posljednji egzorcizam na kojem je sudjelovao:

“Došla je jedna gospođa s lijepim autom, vrlo elegantna, pozdravila nas je uljudno. Malo sam se čudio što njoj treba pomoć. Kad smo počeli moliti u kapeli, zazivati Isusovu krv i zaštitu svetaca, ona je naglo postala agresivna, izobličila se. Četiri jaka čovjeka i nas dvojica jedva smo je obuzdavali. Imala je natprirodnu moć. Iz nje je govorio muški glas. Mrzim vas, mrzim vas… Dok smo molili nad njom, ona nas je pljuvala, valjala se po kapelici i rušila stolice i stolove. Nakon tridesetak minuta molitve pala je nepomično na tlo, sva iscrpljena. Poslije smo razgovarali i rastali se kao da se ništa nije ni dogodilo! Nije to bila ista osoba. U njoj je bio sam Đavao. Po molitvi u ime Isusovo je bila oslobođena. Sada je ona sretna žena. Često je viđam na duhovnim obnovama. Kad sada molim za nju, ona više nema nikakvih reakcija”, prepričava nam ovaj događaj.

Kazuje i kako je često molio molitvu za oslobađanje od zlog duha.

“Ako čovjek ponavlja u životu iste grijehe, to je onda znak da u sebi ima zlog duha. Zli duhovi su bestjelesna bića. Mogu ući u nas kroz nasljedne grijehe predaka ili zbog života u grijehu. Postoje okultni zli duhovi koji ulaze zbog bavljenja magijom, spiritizmom, okultizmom, astrologijom, jogom, transcendentalnom meditacijom. Zatim, postoje zli duhovi trauma i bolesti. Ako čovjek psuje Boga ili svece, onda on u svojim ustima ima zlog duha. To nije navika, kao što neki misle. Sjećam se jednog čovjeka koji je bio veliki psovač. Nema dana kad ne bi opsovao. Tražio je pomoć. Pitao sam ga tri puta odriče li se zlog duha psovke. Odgovorio je – odričem. Stavio sam mu znak križa na čelu i u ime Isusovo zapovijedio zlom duhu da ga napusti. Tada je pao na zemlju kao pokošen. Ostao je u tome stanju oko deset minuta. Nakon molitve oslobađanja više nikada nije povrijedio Boga svojim jezikom. Postao je druga osoba tek kad se oslobodio zlog duha. Postoje zli duhovi samoubojstva, smrti, mržnje, neopraštanja, bludnosti, agresivnosti… Oni se izgone kroz molitvu i post”, objašnjava nam detaljno karizmatik.

Na katoličkim forumima mnogi svjedoče kako su na njegovim seminarima i duhovnim obnovama ozdravili…

Današnji je čovjek, govori nam jedan svećenik, teško ranjen zbog osjećaja odbačenosti, nevoljenosti, straha, krivnje i manje vrijednosti. Sve je to plodno tlo za demone, ako se čovjek ne približi Bogu.

“Tu je i veliki problem s vračarstvom. Pa u Hrvatskoj je više od 60.000 registriranih vračara! Velik broj katolika u svojim problemima i potrebama odlaze po pomoć – ne k svećenicima, nego vračarama. Prestrašno! Više vjeruju njima nego Božjim slugama. Zašto je tako, pita se on, te dodaje kako modernom čovjeku više nego ikad prijeti opasnost od utjecaja Zloga!

“Ðavao se danas koristi najnovijom tehnologijom i dopire do milijuna ljudi ravno u njihove domove, a korisnici tih medija nisu oprezni, ne razlučuju što je što i nisu duhovno budni. Ima mnogo ljudi koji negiraju da Đavao postoji, a to je njegova najveća pobjeda. Ðavao je osoba i on stalno radi dok kršćani spavaju duhovni san. Kod nas u Hrvatskoj i BiH, koliko znam, postoji samo jedan službeni egzorcist, ali se ne zna tko je ta osoba i kako se može doći do njega. Razlog takvoj situaciji leži u nepoznavanju stanja na terenu iz kojega proizlazi podcjenjivanje potrebe suvremenoga čovjeka da se oslobodi smrtonosnih đavolskih mreža posvuda razapetih.”

Msgr. Milivoj Bolobanić, bivši generalni vikar Zadarske nadbiskupije i župnik župe Kraljice mira – Stanovi, autor knjige “Kako prepoznati zamke Zloga”, u jednom je razgovoru otkrio kako mu je u Australiji, gdje je držao duhovnu obnovu, prišao čovjek tražeći pomoć jer je bio u sotonističkim grupama i umalo je postao njihov svećenik:

“Umalo jer je morao za “zaređenje” ubiti malu djevojčicu i popiti njezinu krv! Tada je shvatio da ne može više dalje… Kada sam ga upitao kako može ubiti čovjeka, odgovorio je: “Velečasni, kada uđete u takvo društvo, postanete kao santa leda. Ubiti čovjeka ništa ne znači. Kao popiti čašu vode”, opisao je Bolobanić.

I fra Zvjezdan Linić je već ranije za medije otvoreno govorio o groznim slučajevima kojima je svjedočio:

“Bilo je takvih reakcija da čovjeka jedva drži pet snažnih muškaraca, da žena odjedanput progovori muškim glasom, da se progovori nekim jezikom koji nikad nije čuo ili učio jer su to stari jezici. Namjerno počnem latinski postavljati neka pitanja i dobijem odgovor premda osoba ne zna latinski. Više me nije strah… Ali zna biti neugodno”, svjedočio je fra Linić.

Dio obreda egzorcizma u svojoj je knjizi “Opsjednutost i egzorcizam” opisao isusovac Ivan Vinkov. Sve započinje zastrašujućom reakcijom opsjednutoga, koji izgovara:

– Mrzim te!

– Zašto ne odeš?- pita ga svećenik, pa se začuje mrmljanje.

– Zašto toliko mrziš? – pita opet svećenik.

– Čovjeka mrzim – odgovara mu opsjednuti.

– Mrziš čovjeka?

– Mrzim ga. Uništit ću ga!

– Nećeš ti nikoga uništiti. Zašto mrziš čovjeka?

– Jer ga Bog voli!

Pater Vinkov je za Express prije nekoliko godina dopustio da koristimo citate iz njegove knjige te fotografije koje je snimio tijekom obreda. Opisuje, među ostalim, kako je nazočio egzorcizmu koji je predvodio o. Gabriele Amorth u Vatikanu.

Obred je bio na latinskom i talijanskom jeziku.

“Hrvata, osim mene, nije bilo, međutim, kada me opsjednuti mladić pogledao u oči, iz njega je demon riknuo na hrvatskom jeziku: “Ja sam kralj tame!”, prisjetio se. Objašnjava kako u razgovoru tijekom egzorcizma demon želi umanjiti svećenikove egzorcističke moći navodeći njegove grijehe, pa mu je spočitnuo da je tijekom korizme jeo meso. Izvukao se”, napisao je Vinkov, rekavši da se odrekao drugih stvari.

– Uh, najradije bih te rastrgao!

Zašto to ne učiniš?

– Ne da mi On. Ipak je On i tvoj Bog – piše dalje Vinkov.

Objašnjava u knjizi kako demoni čovjeku mogu nanijeti fizičke patnje djelovanjem izvana, zatim demonskim zlostavljanjem kada pojedincu smetaju u zdravstvenom i emotivnom smislu, demonskom opsesijom kada žrtve muče opsesivnim mislima, demonskim uznemiravanjem kada pomiču stvari po kući, te u konačnici opsjednućem kao najtežim oblikom muke.

“To je stanje osobe koja više nije potpuni gospodar svojeg djelovanja nego kroz nju djeluje i demon koji je manje ili više zagospodario njezinim tijelom”, napisao je.

Također je naveo kako se kod opsjednutog često javljaju simptomi koji ukazuju na takvo stanje. Javlja se promjena osobnosti, žrtvi se mijenja izraz lica ili boja glasa, istodobno govore dva glasa, žena govori muškim glasom i obrnuto ili se čuje režanje. Ponašanje postaje agresivno i vulgarno ili pak žrtva može biti posve oduzeta i bespomoćno ležati.

Kod opsjednutih se često javljaju fenomeni poput poznavanja jezika koje nikad nisu učili, ili čak jezika koji su izumrli. Ipak, svaki svećenik egzorcist će prije svega konzultirati liječnika psihijatra kako bi se uvjerio da kod žrtve nije riječ o psihičkoj bolesti.

“U mojoj 35-godišnjoj psihijatrijskoj praksi do sada su me samo triput zvali da pogledam ljude koji su tražili egzorcista. Obitelj pacijenta me zvala jedanput, a dvaput su me zvali svećenici. U samo jednom slučaju nisam pronašao nikakvu patologiju. Osoba je opisivala senzacije poput govora ili zvukova koje čuje, no nisam mogao reći da je to bolesno. Da se razumijemo, nisam dijagnosticirao opsjednuće jer to niti nije moj posao”, objasnio nam je jedan psihijatar.

Dodaje kako ne zna što se kasnije zbivalo s ljudima koje je pregledao.

“Vjernik sam i dopuštam mogućnost postojanja Zloga, no vrlo sam skeptičan oko toga. Nema psihijatra koji nije susreo barem jednog čovjeka koji tvrdi da je opsjednut. Pacijenti oboljeli od shizofrenije među ostalim u sebi često osjećaju neko drugo biće, misle da ih netko promatra ili čuje glasove. Čuo sam i svećenike koji su se hvalili da su obavili 100 i više uspješnih egzorcizama. Jako je neodgovorno tvrditi tako nešto”, zaključio je.

Uz fra Zvjezdana Linića, Zlatka Suca, Smiljana Kožula i Milivoja Bolobanića, malo je svećenika u Hrvatskoj koji su se usudili o egzorcizmu govoriti javno.

Bolobanić je već ranije detaljno je opisao obred egzorcizma:

“Opsjednuta osoba izlaže se molitvi, ona u njoj ne sudjeluje, naprotiv, tijekom egzorcizma iz takve osobe progovara zloduh koji govori zlo, psuje Boga, pljuje ga. Slično se događa kad na opsjednutu osobu za vrijeme obreda stavim križ ili je poškropim svetom vodom. Sotona poludi, ispušta krikove, valja se, baca. Sotona jednostavno to ne može podnijeti. Sotona blagoslov ne podnosi jer on je prokletstvo. Znaju to biti užasno teške i mučne scene…”

Nisu to nikakve tajne molitve, opisivao je msgr. Bolobanić, a sama molitva traje malo dulje od sat vremena. Svećenik u ime Boga naređuje zlom duhu neka napusti opsjednutu osobu, zazivajući pritom pomoć svetaca.

Egzorcist se u nekim slučajevima mora često moliti, ponekad i nekoliko godina dok se osobu ne oslobodi.

Bolobanić je u knjizi opisao i slučaj egzorcizma nad djevojčicom s područja Zadarske nadbiskupije:

“Bila je potpuno zanijemila, a u sebi je stalno imala prisustvo glasova, zao duh joj je stalno govorio, prijetio. Nije mogla govoriti niti čuti, ali je mogla pismeno komunicirati. Ja sam joj postavljao pitanja, koja, uvjeren sam, nije ni čula, a ona mi je pismeno odgovarala. Prema njezinim odgovorima shvatio sam u kojem je smjeru zao duh navodio njezino razmišljanje. Zatražio sam od nadbiskupa odobrenje i nakon molitve egzorcizma djevojčica se potpuno oporavila, mogla je normalno govoriti i čuti. Oslobođena je zloduha. To su naravno krajnji slučajevi i vrlo rijetki”, napisao je Bolobanić.

Za njegovu knjigu “Kako prepoznati zamke Zloga” predgovor je napisao službeni vatikanski egzorcist, otac Gabriele Amorth. Obojici je zajedničko i to što, prema tvrdnjama nekih medija, u svemu vide Sotonu, u jogi ili u Harryju Potteru…

“Vrag pogađa i pokušava navoditi na iskušenje tamo gdje može dobiti veće rezultate”, rekao je jednom prilikom Amorth.

Dodao je kako se bavi egzorcizmom više od 22 godine te da ih je napravio više od 70.000 jer se ne odmara na Božić ni na Uskrs.

Neki egzorcizmi trajali su svega nekoliko minuta, drugi nekoliko sati. Kaže kako se nakon njih uvijek osjećao iscrpljenim.

Kao uspomenu na svoj dosadašnji rad čuva predmete koje su opsjednuti tijekom egzorcima navodno povraćali, poput velike šalice pune čavala.

Tvrdi da je jedanput molio egzorcizam nad čovjekom koji je levitirao, te da demoni uvijek napuštaju tijelo opsjednutog uz veliki urlik. Dolazili su mu i vjernici iz Hrvatske, ali ih obično usmjerava na hrvatske biskupe koji pak imaju manjak egzorcista.

Na sličan problem žali se i španjolska crkva. Naime, nedavno su snimili dokumentarni film o jedinom španjolskom egzorcistu, ocu Joseu Antoniju Fortei.

On kaže kako se vjernici u zemlji od 46 milijuna stanovnika mogu obratiti samo njemu, jer jedini ima službeno odobrenje Vatikana, no mnogi sumnjaju u njegove tvrdnje…

Mislili su da ima epilepsiju, a njoj je trebao egzorcist

“Prvi put sam uočila da nešto nije u redu kad sam imala 15 godina. Po noći sam se gušila, imala sam jak osjećaj da je netko sa mnom u sobi, a taj osjećaj nečije prisutnosti je bio toliko jak da od straha nisam smjela zatvoriti oči. Bila sam budna po nekoliko noći zaredom, a kada bih konačno zaspala, vrištala sam u snu i obično bih se probudila u znoju i grču. Počele su mi smetati slike na kojima su bili Isus i Marija, bilo me jako strah tih slika.

Nakon nekoliko tjedana počelo me biti strah ići u Crkvu, jednostavno sam se tamo grozno osjećala, bilo mi je teško disati, kao da mi nešto stoji na prsima. Počela sam dobivati napadaje slične epilepsiji i zbog tih napadaja sam bila u bolnici čak 18 puta, mirnim i sigurnim glasom priča mlada žena koja tvrdi da ju je spasio egzorcizam katoličkog svećenika.

Uplašeni roditelji su, vidjevši u kojem je stanju, odmah potražili savjet liječnika. Snimili su joj mozak i rad srca, ali svi su nalazi bili uredni. Napadaji su postali učestaliji. Znali su trajati i po tri sata, a lijekovi koje je dobivala na Hitnoj nisu joj pomagali.

Zbog toga su me poslali psihijatru jer su mislili da ja to namjerno radim. U bolnici su me zbog toga vrijeđali, liječnici su bili jako neljubazni. Govorili su da želim privući pozornost, da glumim, Napadaje sam imala i po četiri puta na dan. Čula sam i glasove, kao da me netko nagovara na samoubojstvo.

Tada sam se počela samoozljeđivati. Rezala sam se po rukama i pila puno tableta jer sam htjela što više spavati. Bilo je kao u transu”, prepričava ona s mukom se prisjećajući trenutaka u kojima je bila spremna oprostiti se od svijeta.

Prolazeći obiteljskim domom, svaki pogled na majčinu krunicu, Bibliju ili sliku sveca tjerao ju je da ih uništava.

“Nisam znala što mi je. Mislila sam da sam stvarno psihički bolesna jer su me tako uvjerili liječnici, a kasnije sam vjerovala da sam to sve umislila. Krenula sam psihijatru koji me nakon nekoliko psihoterapija poslao svećeniku u crkvu Svetog Križa u Sigetu. Sve sam mu ispričala, a on je rekao da je na mene vjerojatno netko bacio urok, pa bi bilo dobro da dolazim na molitvenu zajednicu.

Pristala sam, no napadaji su se pojačali, po noći su trajali satima, u bolnici me nisu mogli svladati koliko sam se bacala, pa su me vezali za krevet. Ništa me nije moglo smiriti. Bila sam u bolnici i po mjesec dana i tako 18 puta tijekom 4 godine. U crkvi sam imala jake reakcije na molitve, bacala sam se, izvijala, vrištala i režala, nisam mogla podnijeti ime Isus.

Smetalo mi je kad bi mi svećenik stavio raspelo na glavu ili trbuh. Nisam mogla ići u školu, nisam imala nikoga uz sebe, čak ni roditelji mi nisu htjeli pomoći. Zabranili su mi da idem u crkvu jer su mislili da mi svećenik to namjerno radi i nekako izaziva moje reakcije, ali ja se nisam dala.”

Kaže da je bila kod tri psihijatra. Liječnici su, tvrdi ona, mislili da ima epilepsiju, ali nisu je mogli dokazati nalazima.

“U jednoj bolnici su mi čak rekli da više ne dolazim k njima jer mi oni ne mogu pomoći. Pater kod kojeg sam dolazila na molitvu rekao mi je da mi možda može pomoći egzorcizam, ali se u Hrvatskoj jako dugo čeka dopuštenje biskupa za obred. Prijatelj mi je preporučio svećenika u Sloveniji. Imala sam jake reakcije na najjednostavnije molitve. Sjećam se da mi je stolac na kojem sam sjedila počeo odskakivati od poda i micao se zajedno sa mnom. Išla sam i drugom egzorcistu u Sloveniji, Marjanu Arharu.”

Prvi susret s Arharom je bio presudan. Svećenik ju je u početku samo promatrao.

“Zatim mi je dao da popijem blagoslovljene vode i tad je rekao da mi hitno treba egzorcizam. Započeo je obred koji je trajao oko sat vremena. Ja se ničega ne sjećam, ne znam što se događalo za vrijeme egzorcizma. A nakon egzorcizma mi je bilo još lošije, tad sam izgubila svaku nadu da ću ozdraviti. Naručio me na još jedan obred za desetak dana. Tada se dogodilo nešto prekrasno. Napokon sam bila oslobođena, osjećala sam veliko olakšanje. Svi su mi rekli da sam se promijenila. Moji roditelji još ne znaju da sam bila na egzorcizmu, oni nažalost ne vjeruju u to i morala sam sve raditi u tajnosti. I poslije svega priznaje: Demoni su me opsjeli jer sam zazivala duhove…”