Ideja da cijepljenje uzrokuje autizam danas je toliko proširena da je dovoljno na internetu utipkati riječi ‘vaccination causes’ ili ‘cjepivo izaziva’ da vam odmah iskoči niz poveznica na tu tezu, kaže naša logopedinja dr.sc. Blaženka Brozović s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta

Ključnih razloga za takvu situaciju je dosta. Neki se mogu smjestiti u logičan povijesni kontekst, a drugi proizlaze iz osobnih doživljaja roditelja djece s teškoćama iz autističnoga spektra. Brozović ima posebno bogato iskustvo s ovim drugim.

Povijest priče o cijepljenju i autizmu

Otpor cijepljenju postoji isto koliko i cijepljenje koje zdravstveni mainstream, uz antibiotike, smatra najvećim uspjehom u povijesti medicine. Najsnažnije uporište ovaj je otpor tradicionalno imao u fundamentalističkim vjerskim organizacijama koje su tijelo doživljavale kao Božji hram, bolest kao Božju volju, a cijepljenje kao suprotstavljanje toj volji. Slični koncepti danas su rašireni i u new ageu.

Drugi razlog je taj da u suvremenom svijetu mnogi farmaceutsku industriju doživljavaju kao nekog svjetskog zlikovca, gotovo mitskih razmjera, umjesto da je vide kao ono što ona realno jest – biznis koji, kao i svaki drugi, ima svoje financijske interese, ali koji je, za razliku od alternativne i tradicionalne medicine, pod vrlo strogom znanstvenom i zakonskom regulacijom koja se iz godine u godinu pooštrava i usavršava. Ovu mitsku percepciju zdušno promiče lobi alternativnih i tradicionalnih metoda liječenja koji je također vrlo unosan biznis.

Konačno 1998. britanski kirurg Andrew Jeremy Wakefield objavio je rad koji je navodno otkrio povezanost cjepiva MMR (ili MoPaRu) i autizma. Istraga je pokazala da je studija bila fabricirana, da je Wakefield bio u sukobu interesa jer je promicao svoje vlastito cjepivo, njegov rad je odbačen, a on je diskreditiran. No mit se ipak zadržao u krugovima antivakcinalista u kojima je Wakefield stekao kultan status svojevrsnog zviždača – mučenika.

Od 1998. do danas provedena su brojna istraživanja uzroka autizma kao i njegove moguće sprege s MMR-om. Tezom se bavila i ugledna neovisna, neprofitna organizacija Cochrane, međutim nitko nije uspio utvrditi da postoji ikakva veza osim što se simptomi spektra prvi puta jasnije uočavaju u vrijeme kada se djeca prvi puta cijepe MMR-om, negdje nakon 12. mjeseca života.

Većina studija autizma pokazala je da njegove glavne uzroke treba tražiti u genima, mada okolišni čimbenici nisu isključeni. U prilog tome govore i rezultati jedne nove analize objavljene u časopisu PNAS koja je utvrdila da se najmanje pola svih slučajeva može pripisati rijetkim mutacijama 200-tinjak osjetljivih gena.

Zašto roditelji krive cjepivo?

Dr. Brozović, voditeljica Kabineta za ranu komunikaciju, koja ima 20-godišnje iskustvo rada s djecom iz autističnog spektra kaže da se niti u kontroliranim znanstvenim istraživanjima, niti u svakodnevnoj praksi ne nalazi pokazatelja koji bi potvrdili postojanje uzročne sprege između cijepljenja i autizma. Dapače, brojni roditelji djece s poremećajem iz autističnoga spektra već od rane djetetove dobi primjećuju da se djetetov razvoj na neki način razlikuje od očekivanoga. Ipak, mnogima od njih cijepljenje je prvo čega se sjete.

‘Kada saznaju da dijete ima poremećaj iz autističnoga spektra neki roditelji posumnjaju da bi problem mogao biti u cjepivu. To je prvo objašnjenje na koje nailaze na internetu. Osim toga, kada gledaju unazad nekoliko mjeseci, cijepljenje je najčešće i jedini događaj kojeg se mogu sjetiti kao nečega izvan uobičajenih, svakodnevnih zbivanja’, objasnila je Brozović.

Zašto se čini da cijepljenje uzrokuje nazadovanje djeteta?

Logopedinja kaže da u prilog sumnje da bi cijepljenje moglo biti okidačem ili uzrokom autizma ponekad govori promjena u ponašanju djeteta koju roditelji doživljavaju kao nazadovanje, a ono se vremenski poklapa s cijepljenjem.

‘Neka djeca s poremećajem iz autističnoga spektra u dobi od oko godine dana aktivno brbljaju i počinju izgovarati pojedinačne riječi, primjerice, imena osoba ili nazive predmeta da bi se negdje oko godine i pol do dvije godine tim riječima sve manje služila i taj početni fond riječi smanjila. Roditelji tu promjenu vide kao djetetovo nazadovanje. Međutim kada roditelje upitate je li se dijete riječima mama, tata i sl. služilo kako bi dozivalo drugu osobu, odgovore da nije. Kada ih se upita je li se dijete istodobno s pojavom prvih riječi služilo i pokaznom gestom, odnosno prstićem pokazivalo na predmet koji želi, odgovor je također niječan. Dakle, djeca s poremećajem iz autističnoga spektra koja u dobi do dvije godine prestanu rabiti početne riječi, zapravo već u ranoj dobi pokazuju obrazac koji ukazuje da nisu ovladala komunikacijskim ponašanjem koje prethodi jeziku i govoru’, pojasnila je Brozović.

Prema našoj sugovornici, odustajanje od riječi koja imaju obilježja govora, ali nemaju jasnu komunikacijsku svrhu, u razvoju djeteta s teškoćama iz autističnoga spektra ne ukazuju na opću regresiju, tj. nazadovanje.

‘Većina djece s poremećajem iz autističnoga spektra ima dobre opće kognitivne sposobnosti, ali ne i socijalno-komunikacijske. Stoga će ona u početku uspješno povezivati, asocirati određene riječi s osobama i predmetima. No te će im početne riječi gotovo isključivo služiti za imenovanje, ali ne i za postizanje drugih komunikacijskih ciljeva. Djeca tijekom razvoja prvo ovladavaju neverbalnom komunikacijom, a verbalna slijedi tek kasnije. Kada dođe vrijeme za složenije vidove komunikacije riječima, neka se djeca s teškoćama iz autističnoga spektra prestaju služiti riječima zato što ih niti ranije nisu aktivno rabila u interakcijskim obrascima.

Mala djeca s poremećajem iz autističnoga spektra oskudno sudjeluju i u tzv. socijalnim rutinama i u socijalnoj interakciji. Ako roditelje upitate je li njihovo malo dijete samoinicijativno stupalo u interakciju s drugim ljudima, primjerice smješkalo se, pogledom izučavalo ili navirivalo nepoznatim ljudima, dok su roditelji s njima stajali u nekom redu u banci, redovito će vam odgovoriti da nisu. Dakle, djeca nisu nužno nazadovala kada su napustila riječi nego su im one jednostavno postale nepotrebne. Ona se zapravo tim manjim fondom riječi vjerojatno nikada niti nisu služila za raznovrsne komunikacijske svrhe’, rekla je Brozović i pojasnila:

‘Roditelj, koji ima jednogodišnju naviku pogađanja osjećaja, želja i potreba djeteta, u dobi od godine dana kada teret komunikacije polako s roditelja prelazi i na dijete, često ne uočava slabosti u djetetovim komunikacijskim sposobnostima. Obično ih pripisuje činjenici da je dijete još maleno. Pokazna gesta i riječi definitivni su znak da dijete počinje aktivno komunicirati te neverbalnim i verbalnim komunikacijskim sredstvima upravljati s nama. Riječima kao komunikacijskim sredstvom, djeca se aktivno počinju služiti negdje između godine i godine i pol. Roditelji iščekuju taj trenutak, a kada se on ne dogodi, uključuju im se alarmi. Ponekad čekaju pojavu govora, a okolina ih tješi i nalazi opravdanja tipa ‘muška djeca kasnije progovaraju’, što nije točno; točno je samo da su razvojni poremećaji, pa i autizam, češći u muške djece. Kada konačno pogledaju retrogradno, čini im se da je dijete prvo nešto brbljalo, govorilo, a potom prestalo. U takvim situacijama može im se učiniti da je to povezano s cijepljenjem koje se obično obavlja baš u to vrijeme.’

Samostalnost i prestanak govora

Drugi ključan razlog zbog kojeg djeca mogu smanjiti brbljanje koje nije funkcionalna komunikacija već opetovano ponavljanje slogova, jest i činjenica da u trenutku kad prohodaju postaju samostalnija, razvijaju nove interese i postaju još manje usmjerena na socijalnu okolinu.

‘Dijete s poremećajem iz autističnoga spektra obično je jako zaokupljeno predmetima ili nekim video sadržajima. Kada prohoda i postane samostalnije i sposobnije, ono postaje još manje interaktivno i responzivno. Kako postaje pokretljivije i sposobnije ostvariti želje koje nije moglo dok je u potpunosti ovisilo o roditelju, moguće je da aktivno istražujući okolinu sve oskudnije sudjeluje u interakciji i “napušta” riječi koje niti do tada nisu imale složenu komunikacijsku svrhu, već se radilo ili o brbljanju, ili tek o jednostavnoj uporabi riječi.

Mala djeca mogu puno stvari postići vrlo malim fondom riječi jer sa svakom od njih ostvaruju više ciljeva izgovarajući ih na različite načine i u kombinaciji s različitim gestama. Kada je fond riječi slično malen, ali nema funkciju komunikacije i socijalne interakcije, tada riječi najčešće imaju funkciju imenovanja ili čak možda brbljanja bez značenja. S razvojem djeca na spektru gube potrebu za njima pa kao da ih zaboravljaju’, tumači naša sugovornica.

Brozović kaže da u svojoj dugogodišnjoj praksi nije često nailazila na ljude koji ustraju u ideji da je uzrok autizma kod njihova djeteta cijepljenje.

‘Ne vežu svi roditelji prve simptome spektra s cijepljenjem, no mnogi ih povezuju s nekom stresnom situacijom. Neki kažu da je dijete prije nego što su uočili promjenu u ponašanju prvi puta bilo na neugodnom šišanju, drugi da je ono bilo u bolnici i puno plakalo ili nešto slično. Roditelji, za koje je promjena misterij, traže odgovore na pitanja, a kao jedan od mogućih nudi se i cijepljenje.

‘Kada roditelji kroz razgovore sa stručnjacima osvijeste da je dosta simptoma bilo prisutno i prije cijepljenja, ali da oni nisu uočavali njihovu važnost, velika većina njih prestane doživljavati cjepivo kao uzrok. Mnogi u sebi zapravo znaju da su im se djeca oduvijek na neki način razlikovala od druge. Ja ih ne mogu, niti želim uvjeravati da cijepljenje ni na koji način nije povezano s autizmom. Sve što mogu, jest vjerovati znanstvenim studijama i svojem iskustvu kroz koje do sada nisam dobila nikakvu potvrdu za postojanje povezanosti. Ja sam i sama svoju djecu bez ikakvog straha cijepila’, poručila je naša stručnjakinja za autizam.

Zašto se čini da se epidemija autizma širi s cijepljenjem?

Jedan od navodnih dokaza povezanosti cijepljenja i autizma, koji često navode antivakcinalisti, jest korelacija između porasta procijepljenosti i porasta postotka djece na spektru. No stručnjaci za autizam ističu da korelacija nije isto što i uzročno-posljedična veza te da se ono što se doima kao epidemija autizma velikim dijelom može objasniti poboljšanjem dijagnostike.

‘Povećanje udjela djece na spektru dobrim se dijelom može pripisati boljoj dijagnostici. Kada pitate roditelje ima li u obitelji sličnih slučajeva, mnogi će se sjetiti i navesti nekog rođaka. Većina djece s blažim teškoćama iz autističnoga spektra ima vrlo dobar ishod. Neka od njih su i nadarena. Mnoga će završiti školu i fakultet, ponekada s manje ili više problema. Poteškoće su najvidljivije u ranoj dobi, a potom i u školskoj kada su socijalno-komunikacijske vještine vrlo važne, pa se djeca koja oskudno prepoznaju ili teže razumiju tuđe ponašanje, stanje, namjere i emocije teže snalaze u socijalnoj okolini. Dijagnostika se u svijetu i kod nas definitivno brzo razvija, osobito u razvijenim zemljama. U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do velike prekretnice u razumijevanju poremećaja iz autističnog spektra. Većina stručnjaka koji nisu specijalisti za autizam ni danas neće prepoznati simptome ako oni nisu jako izraženi, tipični i ometajući za svakodnevno funkcioniranje. No, ljudi s teškoćama iz autističnoga spektra mogu biti i vrlo uspješni. Neki od njih su i dobitnici Nobelove nagrade. Pretpostavlja se da su i Tesla i Einstein imali teškoće iz autističnoga spektra. Nekada su ih možda smatrali ekscentričnima ili čudacima, a danas znanstvenici tvrde da su vjerojatno imali simptome iz autističnoga spektra’, zaključila je Brozović.