Velika kanadska studija o mamografiji, u kojoj su stručnjaci 25 godina pratili gotovo 90 tisuća žena u dobi od 40 do 59 godina, pokazala je da je taj postupak ranog otkrivanja raka dojke u najmanju ruku beskoristan

Prema rezultatima koji su ovoga tjedna objavljeni u časopisu British Medical Journal (BMJ), smrtnost od raka dojke, uz suvremene terapije, potpuno je jednaka u skupini žena koje su išle na mamografiju i onih koje nisu. Štoviše, pokazalo se da je 22% slučajeva raka otkrivenih snimanjem predijagnosticirano, što znači da su te žene bile podvrgnute nepotrebnim agresivnim liječenjima, među kojima kemoterapiji, zračenju, operaciji ili čak uklanjanju dojke, odnosno mastektomiji jer su im pronađene kvržice koje nisu bile opasne za zdravlje. Uz to, jedna studija objavljena 2012. u BMJ-u pokazala je da i sama mamografija, koja se obavlja rendgenskim zračenjem, može biti štetna za žene s tzv. BRCA mutacijama ako se s njom počne previše rano.

Jedna od autorica novog istraživanja Mette Kalager, s medicinskog fakulteta u Oslu i profesorica na Školi javnog zdravlja u Harvardu, piše da su razine smrtnosti danas drugačije jer upotrebom boljih lijekova više nije toliko važno rano otkriti rak dojke.

Mnogi stručnjaci danas se slažu da rak dojke može rasti vrlo polako te da se čak može povući sam od sebe, bez liječenja. No kada se jednom otkrije, tretira se kao opasan pa se žene podvrgavaju svim potrebnim terapijama.

Nalazi kanadske studije ponovno su pokrenuli rasprave o odnosu koristi i rizika mamografije, koje se vode već godinama. Ovo je pitanje važno i za hrvatsko zdravstvo jer je snimanje mamografijom jedan od tri nacionalna programa ranog otkrivanja raka: za rak dojke i vrata maternice u žena te rak debelog crijeva u oba spola. Samo u 2013. za mamografiju je iz proračuna izdvojeno pet milijuna kuna. U SAD-u jedan pregled stoji u prosjeku oko 100 dolara, a godišnje se u toj grani medicine okrene oko pet milijardi dolara.

Desetljetne dvojbe

Jedan od prvih stručnjaka koji su predstavili utemeljenu kritiku mamografije je Peter Goetzsche, dugogodišnji direktor Nordijskog Cochrane centra. On je 2000. u medicinskom časopisu The Lancet objavio članak pod nazivom ‘Je li snimanje mamografijom radi raka dojke opravdano?’ u kojem je odbacio čak 6 od 8 potvrdnih studija, uz obrazloženje da im metodologija nasumičnog odabira nije bila dobra.

Potom je 2012. objavio knjigu ‘Snimanje mamografijom: Istina, laži i kontroverze’ u kojoj je objasnio zašto u složenom slučaju raka dojke ne funkcionira jednostavna logika na kojoj se temelji mamografija – da je rano otkrivanje raka dobro jer smanjuje smrtnost i potrebu za mastektomijom. U njoj ističe tri ključna razloga zašto snimanje danas više nije tako učinkovito: 1) adjuvantne terapije, primjerice lijekom tamoksifenom ili kemoterapijom, vrlo su djelotvorne čak i kada je rak metastazirao, no one su se u ranijim randomiziranim testiranjima vrlo rijetko koristile; 2) danas je povećana svjesnost žena o raku dojke, tako da se one obraćaju liječnicima mnogo ranije, čim otkriju nešto neobično; 3) u mnogim zemljama dijagnosticiranje i liječenje je centralizirano tako da se u liječenje mogu uključiti svi stručnjaci koji su neophodni za optimalan uspjeh tretmana.

Unatoč dvojbama i raspravama o učinkovitosti mamografije, do danas nijedna zemlja, osim Švicarske, nije sugerirala da se ona obustavi. U toj je državi panel stručnjaka dao preporuku da se novi programi mamografije ne pokreću te da se postojećima ograniče rokovi trajanja.

Kontraargumenti

No zagovornici mamografije imaju svoje argumente.

Jedan od čelnika Američkog društva za rak, direktor programa mamografije dr. Robert Smith, i njegovi suradnici prošle su godine pregledali četiri vodeće randomizirane studije, među kojima i Nordijskog Cochrane Instituta, kako bi otkrili odakle tolika razilaženja u rezultatima istraživanja – neki pokazuju da je potrebno snimiti čak 2000 žena da bi se spriječila jedna smrt, a drugi da je dovoljno 90. Otkrili su dva ključna područja koja bi mogla biti uzrok tako velikih razlika.

Prvi uzrok mogla bi biti činjenica da se ne odazivaju sve žene na poziv za snimanje. U statistikama se sve one vode kao snimljene, dok ih se na poziv u stvarnosti odazove 77%.

Drugi uzrok moglo bi biti vrijeme praćenja. Naime, stručnjaci smatraju da treba proći mnogo godina prije nego što se očituju sve dobrobiti skrininga. Tu također treba uzeti u obzir činjenicu da snimanje žena starijih od 50 godina spašava više života. Ako snimanje počinje ranije, već u skupini od 40-49 godina, trebat će više mamografija za spašavanje jednog života nego ako počne u dobi od 50 i više godina. Smith je stoga utvrdio da bi Cochraneova studija, da je udovoljila navedenim kriterijima, dobila rezultat da je potrebno 300 snimanja, a ne 2000 za spašavanje jednog života.

Na sličan način Smith i njegovi kolege procjenjuju da je udio pretjeranog dijagnosticiranja znatno manji – da ne prelazi 10%.

Nova kanadska studija također je obuhvatila žene u mlađoj odbi od 40 godina na više, no s druge strane vođena je punih 25 godina tako da će tek trebati vidjeti kako se ona uklapa u proračune Smithova tima.

Dr. Richard Wender, prvi čovjek Američkog društva za rak, rekao je da će društvo sazvati panel stručnjaka i prezentirati im sve studije o mamografiji, uključujući i ovu kanadsku, i zatim eventualno unijeti promjene u svoje smjernice.

Koje je rješenje?

Ovim važnim pitanjem troškova, koristi i rizika mamografije svakako bi se trebali pozabaviti i naši stručnjaci – s jedne strane jer naš zdravstveni sustav nije jedan od bogatijih, pa nema smisla trošiti ionako oskudna sredstva na neku metodu ako ona ne funkcionira, a s druge zato što je Hrvatska po broju žena oboljelih od raka dojke u odnosu na broj stanovnika u samom europskom vrhu. Ta je brojka iz godine u godinu sve veća, a zadnjih 10-ak godina kreće se između 2200 i 2500.

Hrvatski ginekolog dr. Dejan Šakoronja kaže da je kod nas cijeli program skrininga i praćenja prilično nekoordiniran.

‘Trebalo bi okupiti tijelo specijalista iz različitih područja, liječnika obiteljske medicine, ginekologa, kirurga, radiologa, internista-onkologa, radioterapeuta, te epidemiologa koje bi donijelo smjernice i algoritme kako poboljšati dijagnostiku i liječenje raka dojke, budući da se oni svaki u svom segmentu bave ovim tipom tumora. Činjenica je da je znalo biti previda u mamografiji ili pak predijagnosticiranja, tako da se u posljednje vrijeme vrlo često pacijentice, u slučaju dvojbi, upućuju na pregled pouzdanijom ali skupljom metodom magnetske rezonancije’, objasnio je.

U svakom slučaju liječnici bi trebali voditi računa o tome da svoje pacijentice dobro upute u sve koristi i moguće neželjene posljedice mamografije kako bi same mogle donijeti informiranu odluku.