Nakon što su u srijedu objavili imena dvojice svećenika optuženih za zlostavljanje maloljetnika, iz Hvarske biskupije ponovno su se obratili vjernicima.

“Draga braćo i sestre u Kristu!

S iskrenim žaljenjem i velikom boli u srcu progovaramo o žrtvama seksualnog zlostavljanja djece, maloljetnih i ranjivih osoba od strane nekih svećenika Hvarske biskupije, čija imena i zlodjela su dobro poznata žrtvama i njihovim obiteljima, kao i mnogim vjernicima u mjestima gdje su se zlodjela događala, ali i šire, i tražimo oprost. Istina, svako istinsko kajanje zahtijeva spoznaju o počinjenim grijesima ili propustima koji se nisu smjeli dogoditi, a povezani su s konkretnim osobama i njihovim službama”, piše u pastirskom pismu koje potpisuje biskup Ranko Vidović.

“Život, poslanje i djelovanje Crkve protežu se kroz vrijeme i prostor koji nadilaze životni vijek pojedinca i zbog toga ono što se događalo u prošlosti i što zaslužuje bezuvjetnu osudu, a počinili su udovi Crkve koji su prešli u vječnost i već su stali pred Božji sud, ne zahtijeva od nas danas da preuzmemo odgovornost za njihova zlodjela i propuste, jer to nije moguće, nego zahtijeva od nas da u duhu kršćanske vjere, nade i ljubavi iskreno molimo za oprost one koji su proživljavali, a još i danas proživljavaju teške boli i patnje uzrokovane zlostavljanjem u Crkvi, ali i naknadnim posramljivanjem i prešućivanjem toga, te ih dobronamjernog i otvorenog srca pozovemo da se u krilu crkvene zajednice zajedno uputimo ususret praštanju i pomirenju kao preduvjetima istinskog osobnog i zajedničkog ozdravljenja. Taj put zahtijevaju i nadahnjuju Isusove riječi: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 31-32).

Pomirenje se može dogoditi samo ako žrtve zlostavljanja u sebi osjete djelovanje milosti oprosta, a koje nije moguće silom iznuditi, nego samo ponizno izmoliti. Zato nam je potrebna zajednička molitva s jednodušnim nutarnjim raspoloženjem i vidljivim jedinstvom svih članova crkvene zajednice za milost pomirenja kako bi žrtve zlostavljanja mogle osjetiti lahor Duha Svetoga s kojim blago u dušu ulaze milost i snaga oprosta prema svima koji su ih zlostavljali i teško ranili”, stoji u pismu.0

“U evanđeoskome duhu koji prožima i nadahnjuje zaokret Katoličke Crkve od sustavne zaštite zlostavljača i nebrige za žrtve zlostavljanja želimo javno posvjedočiti naše čvrsto opredjeljenje za bezuvjetno poštivanje ljudskoga dostojanstva i priznanje prava žrtava u samom središtu naše pastoralne brige. To uključuje bezuvjetno priznanje duboko ranjene i povrijeđene prisutnosti žrtava među nama u nekim našim crkvenim zajednicama. Njihova patnja zahtijeva od cijele crkvene zajednice obazrivo ophođenje u govoru i ponašanju, a nadasve primjerenu otvorenost za susret i iskrenu spremnost na slušanje žrtava, kao i odvažnu odluku za pružanje pomoći i pokretanje nužnih pastoralnih procesa na planu njihove istinske integracije i ozdravljenja od znanih i neznanih posljedica zlostavljanja, uključujući u to i sve druge koji su na ovaj ili onaj način u nekim našim sredinama bili i ostali ranjeni i opterećeni zlodjelima zlostavljanja.

U odricanju od kulture prešućivanja i lukavog postupanja, kao mjesna Crkva priznajemo svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom da su se zlodjela seksualnog zlostavljanja događala u nekim našim vjerničkim sredinama, da su uzrokovala teške boli i patnje brojne djece, maloljetnih i ranjivih osoba kojima se u to vrijeme ne samo nije pružala nužna i dužna pomoć, nego se o tome do danas gromoglasno šutjelo, prepustivši žrtve samima sebi u njihovim bolima i patnjama.

Znamo da u svakom iskrenom vjerničkom susretu s milosrdnim Ocem nebeskim stojimo sa svojom osobnom savješću i priznajemo svoje, a ne tuđe grijehe, kajemo se radi svojih, a ne tuđih grijeha, molimo za oproštenje svojih, a ne tuđih grijeha. Stoga naše obraćanje žrtvama seksualnog zlostavljanja nema namjeru staviti se na mjesto savjesti onih koji su počinili zlodjela seksualnog zlostavljanja niti u ulogu onih koji su bili dužni spriječiti ih i zaštititi žrtve, a propustili su to učiniti. Nijedan pa i najsavršeniji ljudski sud ne može se uspoređivati niti postaviti na mjesto Božjega suda”, nastavlja se.

“U duhu rečenoga kao drevna mjesna Crkva u punom zajedništvu vjere, nade i ljubavi s Općom Crkvom koja je odlučno stavila žrtve seksualnog zlostavljanja u središte svojih pastoralnih i kanonskih nastojanja, a što je razvidno iz brojnih službenih izjava, odluka i ustanova, Hvarska biskupija bezuvjetno želi slijediti jedini put oslobađajuće istine, dajući ovime konkretno svjedočanstvo odlučnog pristajanja uz zaokret Katoličke Crkve u davanju prvenstva žrtvama seksualnog zlostavljanja i njihovim pravima”, stoji u pismu.

“Imajući stoga najprije na umu izjave i poruke Katoličke Crkve iz

• Pastirskoga pisma irskim katolicima pape Benedikta XVI. od 19. ožujka 2010. godine
• Pisma čileanskim biskupima nakon izvješća mons. Charlesa J. Sciclune pape Franje od 8. travnja 2018. godine
• Pisma Božjemu narodu na putu u Čileu pape Franje od 31. svibnja 2018. godine
• Pisma Božjemu narodu pape Franje od 20. kolovoza 2018. godine

imajući zatim na umu definirane ustanove, norme i procedure koje je Katolička Crkva proglasila

• osnivanjem Papinskoga povjerenstva za zaštitu maloljetnika 22. ožujka 2014. godine
• objavom apostolskoga pisma u obliku motuproprija Vos estis lux mundi – „Vi ste svjetlost svijeta“ pape Franje od 7. svibnja 2019. godine
• objavom Vademekuma Kongregacije odnosno Dikasterija za nauk vjere (verzija 1/2020.; verzija 2/2022.) o nekim točkama postupka u ophođenju sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ koje su počinili klerici od 16. srpnja 2020. i od 5. lipnja 2022. godine
• osnivanjem Nacionalnog ureda Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba, 8. prosinca 2023. godine
• objavom Smjernica Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba od 8. prosinca 2023. godine
• objavom Okvira univerzalnih smjernica Papinskoga povjerenstva za zaštitu maloljetnika u ožujku 2024. godine

imajući potom na umu izjave i poruke iz javnih isprika i traženja oprosta brojnih biskupskih konferencija i pojedinih nad/biskupija diljem svijeta, Hvarska biskupija u suglasju s duhom i slovom s tim i takvim crkvenim nastojanjima poziva sve svoje sinove i kćeri na istinski zaokret pred licem Gospodina našega Isusa Krista kako bi žrtve seksualnog zlostavljanja konačno mogle osjetiti da ih čujemo i poštujemo, da s njima suosjećamo i razumijemo njihovu bol i patnju, da smo otvoreni za susret i zajednički hod na putu ozdravljenja”, piše u pismu koje je biskup uputio vjernicima.

“U duhu evanđeoskoga poziva na oprost i pomirenje, a u jedinstvenom duhovnom ozračju slavlja Redovnoga jubileja 2025. godine koje nas poziva na obnovu kršćanske nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), u ovom obraćanju svim žrtvama seksualnog zlostavljanja, kao i svim našim vjernicima, s odlučnim opredjeljenjem za obnovom nade koja je u nama ispovijedamo i

• priznajemo istinsku veličinu svakog konkretnog čovjeka stvorenog na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 27), kojeg je Stvoritelj pozvao u život i „učinio malo manjim od Boga, slavom i sjajem ga okrunio“ (Ps 8, 6). U tom svjetlu u suočavanju s dramom zlostavljanja u svakom iskrenom vjerniku bude se osjećaji srama i osude svakog oblika zlostavljanja, a naročito seksualnog zlostavljanja djece, maloljetnih i ranjivih osoba;
• priznajemo uzvišeno ljudsko dostojanstvo svakog konkretnog čovjeka koje je Drugi vatikanski koncil formulirao riječima da „se naime svojim utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“ iz čega slijedi poziv Crkvi da po primjeru svoga božanskog Utemeljitelja i Gospodina svjedoči njegovu ljubav svima koji su pogođeni ljudskom slabošću, a napose siromašnima i patnicima u kojima treba prepoznati sliku svoga siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se posveti uklanjaju njihove nevolje i patnje kako bi u njima zablistalo otkupljeno ljudsko dostojanstvo na sliku Sina Božjega
• priznajemo da je držanje zatvorenih očiju i zatisnutih ušiju spram patnji i boli žrtava seksualnog zlostavljanja u njima opravdano izazvalo gorčinu i ljutnju, a otkrilo u odgovornima neshvatljivu hladnoću i manjak suosjećanja sa žrtvama, znajući od početka da „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (1 Kor 12, 26a). Odbojno i ravnodušno držanje odgovornih prema žrtvama pokazalo je iskrivljeno mišljenje i osjećanje s Crkvom (sentire cum Ecclesia)
• priznajemo da Isusove riječi „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13, 34) uvode u samu srž Isusovog očekivanja od svojih učenika, naime da jedni druge ljubimo onom istom ljubavlju kojom on ljubi nas. Upravo božanska ljubav baca pravo svjetlo na patnje i boli žrtava seksualnog zlostavljanja koje su zbog životne dobi i nužne zaštite bile najpotrebnije djelotvornog svjedočenja te ljubavi, a ono je nažalost izostalo;
• priznajemo da Isusove riječi „Pustite dječicu k meni; ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! (Mk 10, 14) omogućavaju jasnu predodžbu težine i užasa seksualnog zlostavljanja djece, maloljetnih i ranjivih osoba kao autentičnih građana kraljevstva Božjega, jer su na taj način grubo obeščašćena, duboko i teško im je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo te su ostali uprljani za cijeli život;
• priznajemo da Isusove riječi „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori“ (Mt 5,14) pomažu shvatiti da žrtvama seksualnog zlostavljanja nije pruženo svjetlo, nego mrkla tama koja im je sakrila pogled u očaravajuću i privlačnu ljepotu mističkoga tijela Kristova, koje je Crkva kao grad na gori, jer su u času najvećeg vapaja za zaštitom i pomoći ostavljeni sami u traženju spasonosnih putova ozdravljenja, neki od njih na sreću u Crkvi, a neki nažalost izvan Crkve”, stoji u biskupovom pismu.

Put ozdravljenja, obnove i zadovoljštine

“Žrtve seksualnog zlostavljanja u Crkvi još uvijek pate u tišini i pitaju se kako i kome mogu povjeriti svoja užasna iskustva, proživljene boli i patnje? Još uvijek se nakon toliko vremena čekanja pitaju u koga mogu imati povjerenja? Pitaju se hoće li ikada imati prilike podijeliti iskustvo pretrpljenih boli i patnje u Crkvi na način koji ih ne postiđuje, ponižava i ponovno viktimizira, nego na način koji ih iskreno prihvaća i pozorno sluša, pokazuje empatiju i pruža utjehu te ulijeva nadu u iskrenu ispriku i zajednički hod na putu ozdravljenja uzrokovanih rana?

Upravo ovom gestom molimo oprost od svih žrtava, ranjenih udova Crkve, i pozivamo ih na zajednički put ozdravljenja. Taj put je samo jedan i jedini – Gospodin naš Isus Krist. U ozračju Redovnog jubileja 2025. godine pozorno slušamo njegov poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 15). Put ozdravljenja je moguć jedino putem osobnog obraćenja, a pravog i istinskog obraćenja nema bez osobnoga zaokreta života čiji autentični znakovi su iskreno kajanje, pomirenje s Bogom i zajednicom te davanje i primanje oprosta kao preduvjeta ozdravljenja. „Isus će mu: ‘Idi, vjera te tvoja spasila!’“ (Mk 10, 52).

Djelotvornost obraćenja se ne može i neće nikad pokazati u lažnom prikrivanju, nego uvijek u istinitom priznanju. Javno osobno i zajedničko kajanje nije otkrivanje slabosti, nego istinske snage  vjere, nade i ljubavi, jer „besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile, da se vjera naša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na sili Božjoj“ (1 Kor 2, 4-5). Obraćenje je uvijek Božje djelo koje izvodi Bog u nama snagom vjere ljubavlju djelotvorne (usp. Gal 5, 6).

Naša mjesna Crkva upućuje u duhu nezastarivog poziva na evanđeosko obraćenje iskrenu i dobronamjernu ispriku svim žrtvama, našoj ranjenoj braći i sestrama u Kristu, te ih čeka otvorena srca i raširenih ruku s molbom za oprostom radi svega što su u Crkvi doživjeli i pretrpjeli kroz seksualno zlostavljanje. Spremna ih je pozorno saslušati ako se odluče progovoriti i pružiti im pravednu zadovoljštinu. Spremna im je kao brižna Majka pomoći na putu čišćenja od prljavštine zlostavljanja, zacjeljenja dubokih rana i ponovnog pronalaska nutarnjega mira, jer njihove rane su rane udova Crkve, njihove patnje su patnje udova Crkve koja je realno mističko tijelo Kristovo (usp. Ef 1, 22-23).

Neka Gospodin Isus Krist, jedino vrelo milosti autentičnoga kršćanskog kajanja i praštanja, u svima nama zablista sjajem jedinoga Svjetla (usp. Iv 8, 12) s kojim ga spoznajemo i prihvaćamo kao naš Put i Istinu i Život (usp. Iv 14, 6)”, piše biskup Vidović.