Connect with us

Svijet

Putinov medij objavio plan za Ukrajinu: Uništenje, komadanje, masovne egzekucije…

Objavljeno

-

“Još u travnju prošle godine pisali smo o neizbježnosti denacifikacije Ukrajine. Nacistička, banderovska Ukrajina (Stepan Bandera bio je vođa anarhonacionalističkog pokreta u Ukrajini polovicom 20. stoljeća, op.p.), neprijatelj Rusije i oruđe Zapada za uništenje Rusije, nama ne treba. Danas je pitanje denacifikacije prešlo u praktičnu sferu”, piše Timofej Sergejcev za rusku državnu agenciju RIA Novosti i zapravo iznosi Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne pobjede – uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

Denacifikacija je nužna kada je značajan dio ljudi, najvjerojatnije većina, podložen i uvučen u nacistički režim, odnosno kada teza “ljudi su dobri, vlast je loša” ne funkcionira. Prepoznavanje te činjenice temelj je politike denacifikacije i svih njezinih mjera, a sama činjenica je njezin predmet.

Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski glasač glasao za “Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni time da je najkraći put do mira vodio kroz blitzkrieg, što su posljednja dva ukrajinska predsjednika transparentno nagovijestila kada su bila izabrana.

Upravo je ova metoda “umirenja” unutarnjih antifašista – totalnim terorom – korištena u Odesi, Harkivu, Dnjepropetrovsku, Mariupolju i drugim ruskim gradovima. A prosječnom Ukrajincu s ulice to je sasvim odgovaralo. Denacifikacija je skup mjera u odnosu na nacificiranu masu stanovništva, koja tehnički ne može biti podvrgnuta izravnom kažnjavanju kao ratni zločinci.

“Naciste treba maksimalno uništiti”

Naciste koji su se naoružali treba maksimalno uništiti na bojnom polju. Ne bi smjelo biti značajnih razlika između Oružanih snaga Ukrajine i tzv. nacionalnih bojni, kao ni teritorijalne obrane koja je spojila ove dvije vrste vojnih formacija. Svi su podjednako uključeni u ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za genocid nad ruskim narodom, podjednako ne poštuju zakone i običaje ratovanja.

Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno kažnjavati. Mora se provesti totalna lustracija. Sve organizacije koje su se vezale za praksu nacizma treba likvidirati i zabraniti. No, osim državnog vodstva, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni nacisti, sudionici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je provesti kao neizbježne teškoće pravednog rata protiv nacističkog sustava, vođenog što opreznije i razboritije u odnosu na civile.

Dodatna denacifikacija te mase stanovništva sastoji se u preodgoju, što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i strogom cenzurom, ne samo u političkoj sferi nego i nužno u sferi kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremala se i provodila duboka masovna nacifikacija stanovništva, osigurana obećanjem dividende kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom, unutarnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom s narodom Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.

Denacifikacija

Denacifikaciju može provesti samo pobjednik, što podrazumijeva (1) njegovu apsolutnu kontrolu nad procesom denacifikacije i (2) moć da osigura takvu kontrolu. U tom pogledu, denacificirana zemlja ne može biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku ideologiju krivac ne može osporiti.

Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je scenarij bio nemoguć 2014. i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da se održi bilo kakvo jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao nacističko društvo.

Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije, koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazreti. Nacifikacija Ukrajine nastavila se kroz više od 30 godina, počevši barem od događanja 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za “nezavisnost” i prema nacizmu.

Posebnost suvremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za “nezavisnošću” i “europskim” (zapadnim, proameričkim) putem “razvoja” (a u stvarnosti – u degradaciju) te u tvrdnju da u Ukrajini “nema nacizma, nego samo privatnih ekscesa”. Uostalom, nema glavne nacističke stranke, nema Führera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga, nema opozicije i otpora režimu.

“Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma”

Međutim, sve navedeno ne čini ukrajinski nacizam “blagom verzijom” njemačkog nacizma iz prve polovice 20. stoljeća. Naprotiv, budući da je ukrajinski nacizam oslobođen takvih “žanrovskih” (u suštini političke tehnologije) okvira i ograničenja, on se slobodno razvija kao temeljna osnova svakog nacizma – kao europski, te u svom najrazvijenijem obliku, američki rasizam.
Dakle, denacifikacija se ne može provesti kompromisno, na temelju formule poput “NATO – ne, EU – da”.

Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma, dok su zapadni banderovci i njihovo “povijesno pamćenje” samo jedno od oruđa za nacifikaciju Ukrajine. Ukronacizam ne nosi manju, nego veću prijetnju svijetu i Rusiji od njemačkog nacizma hitlerovske verzije.

Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriju oslobođenom od nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom od nacizma trebale bi izrasti iz prakse gospodarskog samoupravljanja i socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu stanovništva.

Zapravo, njihove političke težnje ne mogu biti neutralne. Iskupljenje krivnje pred Rusijom zato što je se tretiralo kao neprijatelja, može se ostvariti samo oslanjanjem na Rusiju u procesima obnove, preporoda i razvoja. Za ova područja ne bi smjeli biti dopušteni nikakvi “Marshallovi planovi”. Ne može biti “neutralnosti” u ideološkom i praktičnom smislu, kompatibilne s denacifikacijom. Kadrovi i organizacije koje su instrument denacifikacije u novodenacificiranim republikama ne mogu se ne oslanjati na izravnu vojnu i organizacijsku potporu Rusije.

Deukrajinizacija

Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.

Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđina i tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.

“Banderovska vrhuška mora biti eliminirana”

Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njezin je preodgoj nemoguć. Društvena “močvara”, koja je ovu vrhušku aktivno i pasivno podupirala djelovanjem i nedjelovanjem, mora preživjeti ratne nedaće i prihvatiti ovo iskustvo kao povijesnu pouku i iskupljenje za svoju krivnju. Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njezina vertikala i horizontala.

Povijesno iskustvo pokazuje da tragedije i drame rata koriste narodima koji su bili zaneseni ulogom neprijatelja Rusije. Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom, oslobađanje teritorija od naoružanih pristaša nacista, eliminacija neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sustavnih uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.

Potonje bi, pak, trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne samouprave, policije i obrane, očišćenih od nacističkih elemenata.

Na njihovoj osnovi pokrenut će se procesi osnivanja nove republičke državnosti, integrirajući ovu državnost u blisku suradnju s ruskim odjelom za denacifikaciju Ukrajine (novostvorenim ili pretvorenim, recimo, iz Rossotrudničestva (ruske državne agencije za inozemnu pomoć i kulturalnu suradnju, op.p.)), uz usvajanje republičkog regulatornog okvira (zakona) o denacizaciji pod ruskom kontrolom, definiranje granica i okvira za izravnu primjenu ruskog zakona i ruske jurisdikcije na oslobođenom teritoriju u području denacifikacije, stvaranje suda za zločine protiv čovječnosti u bivšoj Ukrajini. U tom smislu, Rusija bi trebala djelovati kao čuvar Nürnberškog procesa.

“Tamo će ići mrzitelji Rusije”

Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima, nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.

Nemoguće je unaprijed predvidjeti na kojim će područjima masa stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija” (Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.

Jamstvo očuvanja ove preostale Ukrajine kao neutralne države trebala bi biti prijetnja trenutačnog nastavka vojne operacije u slučaju nepoštivanja navedenih zahtjeva. Možda će to zahtijevati stalnu rusku vojnu prisutnost na njezinom teritoriju. Od crte razdvajanja do ruske granice nalazit će se teritorij potencijalne integracije u rusku civilizaciju, koja je po svojoj unutarnjoj prirodi antifašistička.

Što nakon kraja rata?

Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom, slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije mogu se definirati na sljedeći način:

– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo djelovanje;

– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;

– instalacija ruskog informacijskog prostora;

– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim razinama koji sadrže nacističke ideološke smjernice;

– masovne istražne radnje za utvrđivanje osobne odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i potporu nacističkom režimu;

– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima, uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili zatvor);

– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika oživljavanja nacističke ideologije;

– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;

– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;

– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.

“Ovo je čisto ruski posao”

Rusija neće imati saveznika u denacifikaciji Ukrajine, budući da je ovo čisto ruski posao, te zato što će biti iskorijenjena ne samo banderovska verzija nacističke Ukrajine, već prije svega zapadni totalitarizam, nametnuti programi civilizacijske degradacije i dezintegracije, mehanizmi podjarmljivanja supersili Zapada i Sjedinjenih Američkih Država.

Da bi se plan denacifikacije Ukrajine proveo u praksi, sama Rusija će se morati konačno rastati od proeuropskih i prozapadnih iluzija, nametnuti se kao posljednja instanca zaštite i očuvanja tih vrijednosti povijesne Europe (Starog Svijeta) koje to zaslužuju i koje je Zapad u konačnici napustio, izgubivši borbu za sebe. Ta se borba nastavila kroz cijelo 20. stoljeće i iskazala se u svjetskom ratu i ruskoj revoluciji.

Rusija je učinila sve da spasi Zapad u 20. stoljeću. Provela je glavni zapadni projekt, alternativu kapitalizmu, koji je pobijedio nacionalne države – socijalistički, crveni projekt. Slomila je njemački nacizam, monstruozni proizvod krize zapadne civilizacije. Posljednji čin ruskog altruizma bila je ispružena ruka prijateljstva Rusije, zbog čega je Rusija 90-ih godina primila monstruozan udarac.

“Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada”

Sve što je Rusija učinila za Zapad, učinila je o svom trošku, podnoseći najveće žrtve. Zapad je u konačnici odbacio sve te žrtve, obezvrijedio doprinos Rusije rješavanju zapadne krize i odlučio se osvetiti Rusiji za pomoć koju je nesebično pružila. Nadalje, Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još jedan dio svog nasljeđa – vodstvo u globalnom procesu dekolonizacije.

U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine ujedno je i njezina dekolonizacija, što će stanovništvo Ukrajine morati razumjeti kada se počne oslobađati opijenosti, iskušenja i ovisnosti o takozvanom europskom izboru.

No votes yet.
Please wait...
Nastavi čitati
1 Comment

1 Comment

  1. Zvonko

    4. travnja 2022. at 22:08

    SLAVA UKRAJINI!

    No votes yet.
    Please wait...

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Svijet

Panika zbog kuge u Rusiji: Što znamo i koliki je rizik za Europu?

Objavljeno

-

By

Smrt zaposlenice instituta za borbu protiv kuge u Rusiji nakon laboratorijske nesreće ponovno je usmjerila pozornost na kugu i načine njezina širenja.

Zaposlenica instituta u Irkutsku umrla je nakon što se u laboratoriju razbila epruveta, izvijestili su regionalni mediji pozivajući se na neimenovane izvore bliske sigurnosnim službama te regije.

Ruske vlasti priopćile su da nisu pronašle dokaze da je njezinu bolest uzrokovao neki od patogena s kojima je radila, prenosi Euronews.

Međutim, slučaj je izazvao zabrinutost u Rusiji nakon nepotvrđenih medijskih izvještaja prema kojima je možda umrla od plućne kuge, rjeđeg, ali teškog oblika kuge koji se može prenositi s čovjeka na čovjeka.

Mala vjerojatnost za širenje

Ruski mediji izvijestili su da je oko 200 ljudi koji su bili u kontaktu s preminulom zaposlenicom pod strogim zdravstvenim nadzorom te da je nekoliko bolnica u regiji zatvoreno i stavljeno u karantenu.

“Budući da se zaraza dogodila u laboratoriju, koji je vjerojatno dobro dezinficiran, a ljudi su brzo stavljeni u karantenu, vrlo je malo vjerojatno da će se dalje širiti. Dakle, iako je bolest zarazna, malo je vjerojatno da će imati priliku širiti se”, rekla je za Science Media Centre Alice Hughes, profesorica znanosti o očuvanju prirode sa Sveučilišta u Melbourneu.

Unatoč tome, javnozdravstvene institucije pomno prate razvoj situacije.

Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) priopćio je Euronewsu da “pomno prati situaciju” te da je u kontaktu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom.

“Upoznati smo sa slučajem upale pluća nepoznatog podrijetla u istočnoj Rusiji za koji se sumnja da je riječ o kugi. Ta sumnja još nije potvrđena”, rekao je glasnogovornik ECDC-a u pisanoj izjavi.

Dodao je da, na temelju trenutačno dostupnih ograničenih informacija, nema izvještaja o sekundarnim slučajevima niti o kontinuiranom prijenosu s čovjeka na čovjeka. Napomenuo je i da je promet putnika između Irkutska i država Europske unije i Europskog gospodarskog prostora malen, “osobito trenutačno zbog ruskog rata protiv Ukrajine”.

Kuga u Europi nije zabilježena više od 50 godina, no slučajevi zaraze među ljudima i dalje se bilježe u Africi, posebno u Demokratskoj Republici Kongo i na Madagaskaru.

Što stručnjaci kažu o riziku?

Iako je o slučaju u Rusiji zasad dostupno vrlo malo informacija, stručnjaci ističu da sporadični slučajevi plućne kuge nisu rijetkost.

“Kuga nije povijesna bolest”, rekla je Zania Stamataki, izvanredna profesorica virusne imunologije na Sveučilištu u Birminghamu, za Science Media Centre.

“I dalje je endemski prisutna među populacijama glodavaca diljem Afrike, Azije i Amerika, a slučajevi zaraze među ljudima pojavljuju se svake godine, uključujući epidemije plućnog oblika bolesti.”

Prema Brendanu Wrenu, profesoru mikrobne patogeneze na London School of Hygiene & Tropical Medicine, “ne bi trebalo biti previše razloga za zabrinutost jer je prijenos bakterije Yersinia pestis među ljudima općenito slab”.

Što je plućna kuga?

Plućna kuga nastaje kada kuga, zarazna bolest koju uzrokuje bakterija, zahvati pluća.

Riječ je o najtežem obliku kuge i jedinom obliku bolesti koji se može prenositi s čovjeka na čovjeka. Ako se ne liječi, smrtnost iznosi između 30 i 100 posto.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), plućna kuga posebno je zarazna i može izazvati teške epidemije prijenosom respiratornim česticama s čovjeka na čovjeka. Međutim, izgledi za oporavak visoki su ako se bolest pravodobno otkrije i liječi.

Razdoblje inkubacije može trajati samo 24 sata, a zaražena osoba može prenijeti bolest drugim ljudima respiratornim česticama.

Koji su simptomi?

Plućna kuga može se razviti kada se bakterija proširi na pluća osobe s neliječenom bubonskom ili septikemijskom kugom. Do zaraze može doći i kada osoba udahne zarazne kapljice koje kašljanjem izbacuje zaraženi čovjek ili životinja.

Simptomi se obično pojavljuju između jednog i tri dana nakon zaraze. Uključuju ozbiljne probleme s disanjem, poput nedostatka zraka i kašlja, često uz krvavi ili vodenasti iskašljaj.

Kako se liječi?

Ako se ne liječi, plućna kuga može vrlo brzo završiti smrću. Rana dijagnoza i početak liječenja ključni su za preživljavanje i smanjenje rizika od komplikacija. Uobičajeni antibiotici koji se koriste protiv enterobakterija mogu učinkovito izliječiti bolest ako se primijene dovoljno rano.

“Kuga je ozbiljna zarazna bolest. Međutim, može se dijagnosticirati i liječiti antibioticima koji su lako dostupni u Europi”, naveo je glasnogovornik ECDC-a.

U slučaju plućne kuge pacijente treba izolirati, a njihove kontakte identificirati i liječiti, navodi ECDC.

Postoji li cjepivo?

WHO ne preporučuje cijepljenje protiv kuge osim za skupine izložene visokom riziku, poput laboratorijskog osoblja koje je stalno izloženo mogućnosti zaraze i zdravstvenih radnika.

Budući da je kuga među ljudima rijetka u većem dijelu svijeta, javnozdravstvene institucije ne smatraju potrebnim cijepiti ljude osim onih koji su izloženi posebno visokom riziku od zaraze.

Nastavi čitati

Svijet

Istraživanje lijekova za mršavljenje među favoritima za Nobelovu nagradu

Objavljeno

-

By

Istraživanja hormona koji reguliraju apetit spominju se kao mogući kandidati za Nobelovu nagradu za medicinu, koja će biti objavljena u ponedjeljak, čime počinje sezona dodjele Nobelovih nagrada za 2026. godinu.

Dobitnici šest Nobelovih nagrada – za medicinu, fiziku, kemiju, književnost, mir i ekonomiju – bit će objavljeni od 5. do 12. listopada.

Nagrada za medicinu, koja se dodjeljuje u ponedjeljak mogla bi pripasti istraživanjima koja su utrla put lijekovima za mršavljenje kao što su Ozempic i Mounjaro, izjavili su za AFP stručnjaci koji prate dodjelu Nobelovih nagrada.

To bi moglo uključivati ​​istraživanja mikrobioma, otkriće hormona leptina i grelina koji reguliraju sitost i glad, te istraživanje hormona koji crijeva luče nakon jela signalizirajući sitost – poznatog kao “glukagonu sličan peptid 1” (GLP-1) – a koji oponašaju lijekovi poput Ozempica.

“Postoji velika vjerojatnost da će Nobelova nagrada biti dodijeljena za neki od tih radova”, rekao je David Pendlebury, voditelj analize istraživanja u tvrtki za analitiku podataka Clarivate, koja predviđa potencijalne dobitnike Nobelove nagrade na temelju broja citata njihovih radova.

“GLP-1 bih stavio na vrh popisa, upravo zbog njegova golemog kliničkog utjecaja u cijelom svijetu”, izjavio je.

Mnogi su znanstvenici dali značajan doprinos tom području, no troje se redovito spominje kao kandidati za Nobelovu nagradu: kanadski endokrinolog Daniel Drucker, danski liječnik Jens Juul Holst te američka kemičarka podrijetlom iz Jugoslavije Svetlana Mojsov.

Znanost o koži ili imunologija?

Ako bi Nobelov odbor krenuo u drugom smjeru, istraživanje matičnih stanica u tome kako se koža regenerira i liječi rane moglo bi dobiti priznanje, a američka stanična biologinja Elaine Fuchs i njezina britanska kolegica Fiona Watt prepoznate su kao vodeće u tom području, prema Anniki Ostman, znanstvenoj reporterki švedske mreže SR.

Čast bi također mogla pripasti novoj tehnici snimanja, nazvanoj optička koherentna tomografija.

Neinvazivna tehnika koristi reflektiranu svjetlost za stvaranje slika visoke rezolucije, presjeka bioloških tkiva, posebno mrežnice i optičkog živca, što liječnicima omogućuje otkrivanje i praćenje bolesti.

Još jedno područje koje je možda privuklo pažnju odbora za medicinu je područje adhezijskih receptora u imunosnom sustavu, koje je identificirao američki imunolog Timothy Springer.

Ti receptori su molekularni mehanizmi na imunosnim stanicama koji im pomažu da se prilijepe za krvne žile, uđu u tkiva i dođu do infekcija.

Ključni su za usmjeravanje imunosne obrane tijela i ciljevi su istraživanja liječenja nekoliko upalnih i autoimunih bolesti.

Istraživanja raka dojke ili sekvenciranja DNK koja su pomogla u borbi protiv koronavirusa također bi mogla biti nagrađena.

Nakon nagrade za medicinu u utorak će uslijediti nagrade za fiziku, a u srijedu za kemiju.

Ime dobitnika nagrade za književnost bit će objavljeno u četvrtak, a neki stručnjaci sugeriraju da bi Švedska akademija, nakon prošlogodišnje nagrade Mađaru Laszlu Krasznahorkaiju, mogla odabrati spisateljicu, moguće iz Latinske Amerike.

Argentinska spisateljica Samanta Schweblin (48) mogla bi biti jedan od takvih izbora, rekla je za AFP književna kritičarka Lina Kalmteg.

Među ostalima koji se često spominju u nagađanjima o Nobelovoj nagradi su Jamaica Kincaid, kineska spisateljica Can Xue, Gerald Murnane i Alexis Wright iz Australije, Thomas Pynchon iz SAD-a i meksička spisateljica Cristina Rivera Garza.

Sve oči uprte u nagradu za mir

Možda se s najviše nestrpljenja iščekuje nagrada koja se dodjeljuje u petak – Nobelova nagrada za mir, jedina koja se uručuje u Oslu.

Neki stručnjaci smatraju da bi odbor ove godine mogao odabrati dobitnika oko kojeg postoji širok konsenzus, nakon što je prošlogodišnja dobitnica, čelnica venecuelske oporbe Maria Corina Machado, izazvala kontroverze.

Američki predsjednik Donald Trump prošle je godine intenzivno lobirao za tu nagradu – Machado mu je na kraju i uručila svoju Nobelovu medalju – a Odbor je svjestan da će on i ovoga puta pomno pratiti situaciju.

“Uvijek ima mnogo lobiranja, a na kraju možda i pokušaja vršenja pritiska na odbor”, rekao je tajnik Nobelovog odbora Kristian Berg Harpviken u intervjuu za AFP.

“Na to smo navikli.”

Među mogućim dobitnicima ove godine spominje se zajednička nagrada za organizaciju Save the Children i Mikolu Kulebu, ukrajinskog aktivistu za prava djece koji se zalaže za povratak ukrajinske djece nezakonito odvedene u Rusiju s okupiranih područja.

Ostali kandidati uključuju sudanske “Sobe za hitno djelovanje” (ERR) – veliku mrežu volontera koji riskiraju živote pomažući ljudima suočenima s dvostrukom prijetnjom rata i gladi – te Odbor za zaštitu novinara (CPJ), nakon godine koja je za tu profesiju bila najsmrtonosnija u povijesti.

Sezonu dodjele Nobelovih nagrada 12. listopada zaključuje nagrada za ekonomiju.

Nastavi čitati

Svijet

“Ulazimo u nepoznato”: Stiže najjači El Niño u zadnjih tisuću godina

Objavljeno

-

Nevjerojatno snažan El Niño, koji trenutačno zagrijava planet, srušio je povijesni temperaturni rekord za ovaj prirodni fenomen, i to nekoliko mjeseci prije nego što se uopće očekuje njegov vrhunac, piše Guardian.

Najnovija mjerenja pokazuju da je porast temperature u samom središtu El Niña u Tihom oceanu dosegnuo 3.05°C. Time je nadmašen dosadašnji apsolutni rekord od 3.02°C zabilježen krajem studenoga 2015. godine, što je bila najviša izmjerena razina u 150 godina modernih mjerenja. Ta se temperatura računa u odnosu na prosjek razdoblja od 1991. do 2020. godine.

Većina meteorologa koristi mjerilo s pomičnim 30-godišnjim prosjekom kao polazištem, čime se u obzir uzima i globalno zagrijavanje koje uzrokuje čovjek. Taj pokazatelj, poznat kao ONI (Nino3.4), također je na samom rubu rušenja rekorda jer zaostaje tek za stotinku stupnja za onim iz 2015. godine. Iza oba izračuna stoje podaci američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA).

Očekuje se “zapanjujući” El Niño

Najnovije procjene najavljuju da bi vrhunac u studenome i prosincu mogao dosegnuti čak 4.0°C, pokazao je prosjek 14 različitih prognostičkih modela koje je analizirao klimatski znanstvenik Zeke Hausfather.

Te brojke toliko odskaču od svega ranije zabilježenog da ih je Hausfather nazvao zapanjujućima, dok drugi stručnjaci već govore o fenomenu “na razini Godzille”. Inače, svaki porast temperature veći od 0.5°C smatra se pojavom El Niña, dok se vrijednosti iznad 2°C službeno vode kao “vrlo snažan” ili “super” El Niño.

Aktualni El Niño vrlo vjerojatno predstavlja najjači takav događaj u najmanje 1000 godina. On će ubaciti golemu dodatnu količinu topline u atmosferu koja se već ionako ubrzano grije zbog izgaranja fosilnih goriva. Zbog tog dvostrukog udara očekuje se da će 2027. potpuno pomesti sve dosadašnje rekorde i postati najtoplija godina ikad zabilježena u povijesti mjerenja.

Klimatska kriza izazvana zagađenjem iz fosilnih goriva već sada pojačava vremenske ekstreme i odnosi ljudske živote. Novi El Niño te će posljedice podići na još višu razinu, a promjene u ustaljenim vremenskim obrascima već su počele ostavljati trag diljem planeta.

Prošli su nanijeli stotine milijardi štete, ovaj ih ostavlja u prašini

“Iznimno snažni El Niño događaji, poput onih iz 1997./1998. i 2015./2016. godine, donijeli su stotine milijardi dolara štete diljem svijeta. Ovaj sadašnji ostavlja te prošle daleko iza sebe”, upozorava Hausfather u analizi za Carbon Brief.

Profesorica Friederike Otto s Imperial Collegea u Londonu ističe da se ovdje radi o golemom preslagivanju energije unutar klimatskog sustava: “Ovo je opasno zato što se događa na već zagrijanom klimatskom sustavu koji je pod utjecajem čovjeka. Zbog toga ćemo na mnogim mjestima u svijetu vidjeti nezapamćene toplinske ekstreme, sa svim njihovim posljedicama po zdravlje, sigurnost hrane i nestašicu vode. El Niño dolazi i prolazi, ali sve dok trošimo fosilna goriva, on se javlja na sve toplijoj podlozi, pa se zajednice puno teže nose s posljedicama.”

Vrućina i suša u Indoneziji već su pokrenule rekordne šumske požare i opasno zagađenje zraka, dok su u Indiji izostale ključne monsunske kiše. Suša u Srednjoj Americi i na Karibima uništava usjeve i usporava pomorsku trgovinu zbog pada razine vode u Panamskom kanalu. Svjetski program za hranu upozorio je u kolovozu da bi posljedice El Niña mogle gurnuti oko 50 milijuna ljudi u akutnu glad i potaknuti novi rast cijena hrane.

Poplave, suše i prijetnja za svjetsko gospodarstvo

Godine u kojima dominira El Niño u pojedinim dijelovima svijeta donose znatno jače kiše i poplave. Peru i Čile već trpe posljedice, a prekinut je i pristup Machu Picchuu. Rog Afrike iznimno je osjetljiv na pojačane pljuskove, dok se na jugu Sjedinjenih Država tijekom zime očekuju žestoke oborine.

Ljeto na južnoj polutki bit će znatno toplije i sušnije, što donosi veći rizik od požara i suša u Australiji i na jugu Afrike. Očekuju se i snažniji tajfuni na Pacifiku, dok El Niño s druge strane obično koči uragane na Atlantiku, gdje ove godine, posve neobično, još nije zabilježen nijedan.

Znanstvenici strahuju da bi klimatska kriza mogla poremetiti uobičajena pravila po kojima se ovaj fenomen ponaša, zbog čega se države znatno teže pripremaju za nadolazeće udare. Svjetska meteorološka organizacija UN-a pokrenula je najveću operaciju u svojoj 50-godišnjoj povijesti kako bi pomogla nacionalnim meteorološkim službama u izdavanju pravodobnih prognoza.

“Ulazimo u nepoznato područje”

Glavni tajnik UN-a António Guterres poručio je da planet ulazi u nepoznato područje i opasnu zonu vremenskih ekstrema. Profesor Bill McGuire za Guardian je naglasio da bi ovo mogao biti jedan od najvećih vremenskih preokreta u posljednjih tisuću godina koji će donijeti niz katastrofa, podsjetivši da je super El Niño iz 1997. i 1998. donio svjetskom gospodarstvu gubitke od 5.7 bilijuna dolara.

“Sve posljedice El Niña pojačane su globalnim klimatskim promjenama”, zaključuje profesor Kevin Trenberth iz američkog Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja. “Nezapamćeni toplinski valovi i požari koje smo gledali u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji samo su mali uvod u ono što tek dolazi.”

Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu