Connect with us

ZADAR / ŽUPANIJA

ZADARSKI NADBISKUP PULJIĆ ZA “HRVATSKI TJEDNIK”: “Crkva otklanja i primisao ‘biti nečijom podružnicom’, posebice ‘podružnicom novog svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika'”

Objavljeno

-

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, u razgovoru za Hrvatski tjednik govorio je o aktualnom trenutku u društvu i Crkvi u kontekstu cijepljenja i provođenja epidemioloških mjera. S nadbiskupom Puljićem razgovarala je novinarka Andrea Černivec. Razgovor s nadbiskupom Puljićem prenosimo u cijelosti.

Izazovna su vremena u kojima se nalazimo zadnje dvije godine. U posljednjih mjesec dana represivne metode kojima se koristi Vlada kako bi natjerala građane na cijepljene izazvale su još veći revolt onih koji to ne žele. Iako se mjesecima čekalo da crkveni vrh reagira, da se oglasi o situaciji u kojoj su se našli brojni hrvatski građani, tek je prije neki dan Stalno vijeće HBK izašlo s priopćenjem u kojemu među ostalim ističe da cijepljenje mora biti čin slobodne volje. Koliko se crkva snašla u ovim vremenima, je li na neki način ostavila vjernike, koliko je ova kriza donijela podjele među biskupima i svećenicima, očekuje li nas sličan scenarij kao u Sloveniji, što misli o cijepljenju, covid potvrdama te prosvjedima… za Hrvatski tjednik ekskluzivno govori mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK i nadbiskup zadarski.

Crkva se trudila širiti optimizam

Povodom početka sinodalnoga hoda u Crkvi istaknuli ste kako „sinodalni hod daje dobru priliku da ‘postanete Crkva koja je kadra čuti i slušati’, ‘Crkva blizine, koja na sebe preuzima slabosti i siromaštvo našega vremena, liječi rane i ozdravlja slomljena srca ljudi Božjom utjehom’. Oče nadbiskupe, kad se osvrnete i pogledate zadnje dvije godine u kojima se suočavamo s Covidom, koliko je Crkva u tim vremenima bila ‘Crkva blizine i ozdravljala slomljena srca ljudi Božjom utjehom’?

Dobro ste prenijeli neke misli iz moje homilije za početak „sinodalnog hoda“ u Zadarskoj nadbiskupiji. Ovo što ste naveli uglavnom su riječi pape Franje koji je i odredio neka sljedeća sinoda biskupa za dvije godine (2023.) bude „o sinodalnosti“. A to znači neka članovi Crkve budu kadri razgovarati, čuti i slušati jedni druge. Ili još bolje neka se uče komunicirati, te pri tom budu osobito pažljivi i osjetljivi jedni prema drugima, kadri i govoriti i slušati. Dapače, Papa je poželio da „članovi Božjeg naroda budu stručnjaci u tome“. Jer, kad se to dogodi, svi se osjećaju blizu jedni drugih, pa su spremni „liječiti rane i ozdravljati slomljena srca ljudi“, svojom običnom ljudskom riječju, ali i Božjom utjehom.

Na Vaš upit „je li Crkva u zadnje dvije godine suočena s Covidom bila blizu i ozdravljala slomljena srca“, odgovorio bih pozitivno; trudila se u nenormalnim uvjetima živjeti vjernički, te širiti optimizam i nadu koju nam vjera pruža. Uz opravdani oprez pred nepoznatim virusom koji je bacio cijeli svijet na koljena, službenici Crkve nisu prestajali moliti i slaviti svete Tajne za one koje im je Providnost povjerila. Istina, spočetka su to činili bez uobičajenih okupljanja u crkvama i svetištima. Tada se pozvalo vjernike neka se molitva preseli u krug obitelji, jer obitelj se inače opisuje kao „mala, kućna Crkva“. Potaknulo se svećenike i katehete neka koriste moderna sredstva komuniciranja kako za pouku, tako i za molitvu i sudjelovanje medija na svetim slavljima. Usprkos stvarne distance i nemogućnosti okupljanja i slavlja, na terenu se očitovala silna kreativnost povezanosti koja je pomogla ljudima prevladati osjećaj samoće, straha i ugroženosti. I u tim danima određene distance službenici Crkve su bili blizu svojim vjernicima u duhu i molitvi, tješili ih i nastojali ozdravljati uplašena i slomljena srca ljudi.

Vlada je od 15. studenoga 2021., krenula sa širom upotrebom Covid potvrda, čime vrši segregaciju građana na one cijepljene, kojima je sve dopušteno, i necijepljene. Stalno Vijeće HBK prije koji dan ipak se oglasilo o ovome i jasno reklo da ne smije biti prisile?

Tu problematiku prati Komisija Iustitia et pax koja će se o tomu oglasiti. Osjeća se u zadnje vrijeme da su brojni građani i vjernici zabrinuti zbog osjećaja prisile i uvjetovanja pa postoji bojazan da se naruši povjerenje. Smatram stoga korisnim istaknuti kako je važno trajno imati u vidu integritet i dostojanstvo ljudske osobe, kao i savjesti pojedinca. A mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze korona virusom trebaju izbjegavati prisilu i uvjetovanje, posebice kad je u pitanju pravo na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu.

Biste li se složili s ocjenom kako je ‘Crkva šutke pala’ kada je prošle godine pristala na potpuno zatvaranje i glasnom šutnjom stala uz vladajuće? Smatrate li da se ipak moglo drugačije i koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika?

Nikako se ne bih složio da je ‘Crkva šutke pala’ i ‘glasnom šutnjom stala uz vladajuće’.Iako osjećam iz pitanja određenu „političku intonaciju“, što je legitimno, osjećam potrebu reći dvije riječi o tome. Crkva u načelu „pada na koljena“ samo pred Onim koji ju je osnovao i ovlastio u Njegovo ime naviještati Radosnu Vijest i dijeliti Svete Tajne. Ovo je pomalo „teološki govor“ o Crkvi uz ovu „političku intonaciju“ iz Vašeg pitanja.

Drugo što bih htio korigirati jest „usvojena vijest“ da su „crkve bile zatvorene“, a to ne stoji. Biskupi su u to vrijeme, razborito i u granicama svoje mjerodavnosti koje im daje Crkveni Zakonik, odlučili slaviti misu bez naroda. Ne znam koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika. Ali, odluka nije bila „zbog vladajućih“, već radi zaštite svećenika i vjernika pred opasnom zarazom virusa koji je nemilice harao diljem naše zemlje i svijeta.

Budući da Crkva nije „apstraktna institucija“, već konkretna ustanova među drugim institucijama u društvu, pojedine države nastoje protokolarno regulirati te odnose u duhu načela da „Crkva i Država, svaka u svom poretku, budu i ostanu neovisne i samostalne“. Budući da su jedna i druga u službi općeg dobra ljudi, pozvane su surađivati, posebice u teškim i kriznim trenucima. Suradnja, međutim, ne dokida njihovu samostalnost i neovisnost.

Trebamo poticati ljude da paze jedni na druge

Zašto je crkvena hijerarhija bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni covid narativ i pored toliko znanstvenih i stručnih osporavanja koji daju sasvim drugi pogled na cijelu ovu priču? Je li se tada pristankom na covid narativ odrekla svoje proročke uloge u svijetu, pred njim pokleknula, okrenuvši leđa Božjem narodu?

Ne slažem se s tvrdnjom kako je „crkvena hijerarhija tada bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni covid narativ“. Prije donošenja odluke o crkvenim mjerama, konzultirani su predstavnici institucija Svete Stolice, a razgovaralo se i s odgovornima iz susjednih zemalja. Uglavnom svi su isto ili slično postupili glede donošenja mjera u zaštitu pred nepoznatim virusom.

Ne znam što mislite pod riječima „globalni covid narativ“?! Istina, ima ljudi koji misle, govore i pišu da je „korona virus izmišljotina“ koju treba odbaciti. Crkveni službenici, biskupi i svećenici nisu stručnjaci za mikrobiologiju, pa ne mogu meritorno govoriti o Covidu 19.

Ali, kad se sjetim slika vojnih kamiona koji su u ožujku prošle 2020. godine dnevno prevozili stotine mrtvačkih sanduka iz Bergama, teško mi je prihvatiti da bi to bio „neki covid narativ“. U tom gradu od 120 000 ljudi nije bilo stanovnika koji nije izgubio člana iz obitelji ili iz svoga susjedstva. Isto tako, teško mi je prihvatiti Vašu prosudbu da se „Crkva odreklaproročke uloge u svijetu okrenuvši leđa Božjem narodu“.

Naprotiv, i nakon godinu i pol dana od te odluke o „mjerama i ograničenjima“, koje biskupima nije bilo lako donijeti, uvjeren sam da se u onom trenutku postupilo razborito i odlučno, pa i proročki. Naknadno su se javljali pojedini vjernici, pa i neki teolozi, koji su „osporavali pravo biskupima uskratiti vjernicima sakramente“. Ponavljam što sam kazao, odluka je za ono vrijeme bila razborita i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima.

Pomalo je nevjerojatno da Crkva u ovom trenutku nema jasan i čvrst stav oko ove situacije s obzirom na disonantne tonove koje dolaze? Krije li se u tome možda veliki dio problema i je li se to moglo izbjeći da su ljudi Crkve bili odlučniji?

Rekao sam da crkveni službenici, biskupi i svećenici, nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o Covid-u 19. Tu su prvenstveno pozvani znanstvenici koji su bili zatečeni nepoznanicom novog virusa, pa je u javnosti, kako velite, bilo dosta „disonantnih tonova“. No, posljedice tog virusa ubrzale su i traženje sredstava za njegovo sprječavanje.

Jasno je da praksa uvođenja novog lijeka traži primjenu i provjeru, kako bi imala sigurnost kod njihove upotrebe, kao i korisnost od samog liječenja. Crkva, dakle, nije mogla imati „jasan i čvrst stav“ oko nepoznatog, ali opasnog virusa. Stoga su hrvatski biskupi u svom pismu ove godine napisali kako „u razumijevanju bolesti s velikim poštovanjem i otvorenošću posežemo za vrijednom riznicom znanosti, misaonih sinteza i stručnih odgovora, pretočenih u sasvim konkretne sustave i korake pomoći…“

Fraza kako ‘moramo čuvati druge’, danas je pomalo klišej… Nije li apsurdno da i dalje pod tom sintagmom pozivate ljude na pridržavanje mjera, bez obzira što su dosadašnje analize pokazale kako većina mjera nije učinkovita, kako se treba naučiti živjeti s virusom i vratiti u normalu, a na što upućuju i mnogi znanstvenici?

Ne vidim što bi tu bilo loše ako se potiče ljude da „paze jedni na druge“, da „koriste preporučena sredstva i mjere“ u sprječavanju virusa i moguće zaraze. Nismo, naime, sami u ovom svijetu, već plovimo „u zajedničkoj lađi“, kako slikovito govori papa Franjo. I nastavlja da se „nitko neće sâm spasiti“. Nije, dakle, „ni fraza, a ni klišej“ čuvati jedni druge, već je to sržna poruka Isusa iz Nazareta koji je sav Zakon i Proroke sveo na dvije zapovjedi: Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Stoga, poput roditelja koji se ne umaraju svoju djecu upozoravati i poticati neka paze dok prelaze ulicu i neka se čuvaju, i mi u Crkvi ne smatramo suvišnim reći vjernicima neka se pridržavaju mjera i uputa koje ograničavaju njihovu slobodu i uhodane navike, ali čini mi se da mjere i upute nisu skroz suvišne i beskorisne.

Crkva nije u službi novoga svjetskog poretka

Nije li u najmanju ruku neobično da nam za ulazak u bilo koju crkvu, pa i u Baziliku sv. Petra u Rimu, treba covid putovnica? Ne pretvara li to Crkvu u Orwelovu podružnicu novoga svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika u maniri komunističke Kine?

Vaše pitanje potvrđuje činjenicu kako je pandemija korona virusa otvorila i donijela neka etička i pravna pitanja, ne samo u Hrvatskoj već i diljem svijeta. Mi smo pola stoljeća živjeli pod diktaturom komunizma pa nas plaši „svaki miris“ i pomisao na to vrijeme.

U tom vidu Komisija Hrvatske biskupske konferencije, „Iustitia et Pax“ (još 17. rujna 2020.), u svojoj Izjavi između ostalog je napisala: „Europske države kao i Hrvatska uvele su niz izvanrednih mjera za zaštitu građana od širenja pandemije uzrokovane korona virusom, čime su ograničena neka ljudska prava. No, zaštita zdravlja pučanstva preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca“. Izjava uz to prenosi kako je „Europski sud za ljudska prava utvrdio da države imaju pozitivnu obvezu osigurati odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“. Nešto slično izjavio je i Ustavni sud RH (14. rujna 2020.) kad je presudio da su „odluke Stožera civilne zaštite RH bile u skladu s Ustavom i da su za njihovo donošenje postojali objektivni i racionalni razlozi“.

Crkva otklanja i primisao „biti nečijom podružnicom“, posebice „podružnicom novog svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika“. Ona također otklanja i svaku anarhiju ili „revolucionarne čine“, te podržava demokraciju i vladavinu prava. Imajući u vidu pozitivne obveze države da „osigura odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“, biskupi su za svoje područje izdavali konkretne upute vjernicima glede slavlja svetih sakramenata. Bile su to za ono vrijeme razborite odluke i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima, a nikako u službi „Orwelova novog svjetskog poretka“.

Video zapis Braća svećenici upućuju vapaj u istini u ljubavi, u kojemu svoje stavove oko nastale situacije iznose četiri svećenika, prof.dr.sc. don Jozo Mužić, fr. Nikola Leopold Noso, dr. med i dominikanac, dr.sc.br. Dražen Marija Vargašević i dr. fra Mario Knezović, ohrabrio je vjernike kako nisu sami i kako ima onih koji svojim poslanjem doprinose istini, poštivanju savjesti i autentičnoj slobodi. Zašto se danas u Crkvi marginaliziraju i napadaju oni koji imaju drugačija mišljenja?

Nastup spomenute četvorice svećenika stavio bih u kontekst „sinodalnog hoda“ kojim smo krenuli polovicom listopada na poziv pape Franje. Vi ističete da su svojim nastupom „hrabrili vjernike i pomogli da se dođe do istine, da se poštuje savjest i sloboda“. Pa, to spada u njihovo poslanje, tješiti uplašene i hrabriti one koji dvoume ili su malodušni itd.

Dogodi se, međutim, da nastup i govor nekih crkvenih ljudi u medijima gledatelji ponekad ocjenjuju više „politički i stranački“, ili pak „navijački“ („bolji naši nego vaši“), nego duhovan i evanđeoski.

Prije nekoliko dana, u slučajnom susretu na Kalelargi reče mi jedan pravoslavac kako je njihov „patrijarh zabranio pravoslavnim parosima nastupati na radiju i televiziji“. Ne znam koji su bili razlozi takvoj zabrani. Ali, kad se prisjetim medijskih istupa pojedinih klerika, žao mi je kad su premalo zborili o duhovnim, a previše o svjetovnim i političkim temama.

S druge strane, bio sam radostan kad sam „osjetio“, u pisanom ili u govornom obliku, da sudionik razgovora „voli Crkvu, Bibliju, molitvu i sakramente“. Posebice ako zbori „žarom vjerničkog“, a ne samo svjetovnog duha. Stoga, veseli me kad na koncu emisije „osjetim nutarnje zadovoljstvo“ da sam nešto lijepo čuo i osjetio. Jer, Crkva kao „mistično Tijelo Kristovo“, sveta je i otajstvena stvarnost. Ne priliči, stoga, da službenici Crkve unose na medijsku platformu duh „stranačkog, političkog ili navijačkog razmišljanja“. Njihovo nije zastupali neku političku opciju i širiti „svjetovni duh i nazor“, već duh radosti, mira, ljubavi i tolerancije. Takvim stavom i vjerom oni su kadri „uljem evanđelja zalijevati ljudske rane“.

Vatikanska Kongregacija za nauk vjere krajem prošle godine očitovala se o cjepivu i navela kako ‘cijepljenje nije moralna obaveza i zato mora postojati dobrovoljnost’, kao i ‘da se moraju izbjegavati pritisci bilo kakve vrste koji bi doveli u pitanje slobodu građana i dobrovoljnost’. Ako je tu sve jasno, čemu potreba ljudi iz Crkve, pojedinih biskupa, da propagiraju cjepivo kao ‘čin milosrđa’ pri svakom istupu? Nije li i to suptilan način prisile, i u suprotnosti s naputkom Kongregacije koja daje pravo izbora?

Dobro ste prepričali bilješku Kongregacije za nauk vjere koja je 21. prosinca 2020. naznačila da je „moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv Covid-19” (br. 2). I dodala „cijepljenje ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa“, ali po naputku Kongregacije ono „mora biti dobrovoljno” (br. 5).

U početku je cjepivo predstavljeno kao jedini lijek

Nije li cjepivo nemoralno, bez obzira što ga je i Papa u svom naputku ‘odobrio’, ako su za pripravu cjepiva korištene fetalne stanice pobačene djece, što priznaju i proizvođači, a potvrđuju i brojna neovisna istraživanja?

Baš zbog toga problema Kongregacija je u istoj bilješci (br. 4) potaknula „na proizvodnju, odobravanje, distribuciju i ponudu etički prihvatljivih cjepiva koja ne stvaraju konflikt u savjesti, kako kod zdravstvenih djelatnika, tako i kod onih koji će se cijepiti“.

Više puta ste u razgovoru istaknuli kako biskupi i svećenici „nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o Covid-u 19“. Kako je onda došlo do toga da pozivaju na cijepljenje, kako znaju da je korisno i da ne donosi ozbiljne posljedice, unatoč podacima o raznim nuspojavama, pa i smrti?

Poznato je kako se u stanju pandemije tražilo lijeka. Kad se najavilo da su znanstvenici na putu pronalaska cjepiva, svi smo odahnuli. Kad je cjepivo bilo pušteno u promet, cijepljenje je bilo predstavljeno kao jedini lijek i učinkoviti izlaz iz pandemije. U tom vidu poticalo se ljude neka se posluže tim sredstvom. I Papa je u više navrata poticao na cijepljenje. U tom početnom razdoblju ljudima je bilo jedino pitanje koje cjepivo uzeti, jer bilo ih je nekoliko.

Jasno je da Crkva postoji zbog spasenja ljudskih duša za vječnost. Odakle odjednom tolika skrb biskupa i svećenika za tjelesno zdravlje kao da je ono jedino i najviše dobro? Je li to cjepivo neko zamjensko ‘spasenje’, pa sad možemo kroz život i u nebo bez sakramenata i Crkve, jer su oni mnogima danas teško dostupni?

Kršćanski život kao i pojam osobe ne može se promatrati bez tijesne povezanosti duše i tijela. Takve nas je Bog stvorio kad je Adamu ‘načinjenom od zemlje udahnuo dušu’. I odredio da zemlju obrađuje i o sebi brigu vodi. I to u tri smjera: da ‘zemlju sebi podredi’, da njegov ‘odnos s drugima budu uljudni obredi’, i konačno da se ‘Stvoritelju podredi’. I to po dihotomiji duše i tijela. Kršćanstvo je u tom vidu razvilo cjelovitu antropologiju u kojoj se ne zanemaruje ni jedan dio njegovoga bića. Zato se i Bog utjelovio kako bi nas kao ‘zemljana i krhka bića’ spasio i otkupio. Cjepivo ne spada u sferu ‘zamjenskoga spasenja’. Ali, za sada je korisno i potrebno ‘sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije zaraznoga agensa Covid-a 19’.

Pribojavam se određene krize i poslije pandemije

Koliko je ova korona, kako kažu mnogi svećenici, pokazala jednu dublju krizu – krizu poslušnosti, krizu vjere i krizu autoriteta?

‘Pandemijsko doba’ za nas koji to proživljavamo prepuno je izazova i pitanja. A prati ga i kriza koju nismo očekivali. Kad je prošao rat u Dubrovniku, izrazio sam svoju bojazan kako bi moglo ‘doći do rata poslije rata’. Ljudi ranjeni, opljačkani, izgubili što su za života stekli ili naslijedili. Hvala Bogu, nije se ostvario taj moj strah, iako se posljedice rata još osjećaju. Slično bih mogao reći da se pribojavam određene krize i poslije pandemije. Moram ipak priznati da me iznenadila kreativnost i domišljatost koju je kriza proizvela, kako među svećenicima, tako i među vjernicima laicima, ponekad popraćena i smislom za humor. Uz to pokazala se i naša poslovična blizina i solidarnost. U tom vidu naši junaci ovog ‘pandemijskog doba’ jesu liječnici, medicinske sestre i bolničko osoblje, kao i odgovorni iz državnih institucija koji su vodili dodatnu brigu o mjerama i prevenciji u borbi s opakim virusom. Njihova predanost službi i pomaganju ugroženih ispunja me nadom u bolje sutra. Istaknuo bih uz to i brojne svjedoke vjere koji su svojim stavom i ponašanjem davali do znanja da je ovaj svijet u našim, ali i Božjim rukama. Pojedinci i skupine molitelja zazivali su zaštitu neba i nebeskih zagovornika pa tako služili općem dobru svih. To su pokazatelji divnih vrlina koje čovjeka nose i bude nadu, usprkos određenoj krizi poslušnosti i povjerenja u autoritet. Vjerujem kako će sve to pripomoći u istinskoj preobrazbi pojedinaca i rastu društva. I ‘hoće, ako Bod da’, rekli bi Konavljani.

Pozvani smo gajiti jedinstvo u bitnim stvarima

Nedavno je jedan svećenik rekao da katolički biskup ne može biti liberalan. Ako bi to bio, prestao bi biti katolički… Da Crkva treba kritike vratiti u vlastiti prostor te da svi oni pozvani biti Kristovi, a ne Benediktovi ili Franjini… Njegovi argumenti stoje jer su zbog korone podjele i među klerom i među vjernicima. Kako se riješiti toga fundamentalističkoga naboja s jedne i druge strane? U kojoj je mjeri liberalizam danas uopće poželjan u Crkvi?

Razni ‘izmi’, koje su ljudi kroz povijest susretali i usvajali, bili su za vjernike i Crkvu kušnja i izazov pa je trebalo junački s njima se hrvati. Tu su između ostalih fundamentalizam i liberalizam koje spominjete. Ali ni ‘unitarizam’ koji ne priznaje razlike, nije daleko od njih. Tako bismo mogli u nedogled nabrajati razne filozofske, ideološke ili neke druge pravce u povijesti koji su usvojili i prakticirali neki od ‘izama’. Dakle silno šarenilo nazora, pogleda, viđenja i stavova. Bit ću malo osoban pa reći kako sam ‘ našao ključ za pomirenje tih skrajnosti’ u jednoj rečenici splitskog nadbiskupa Markantuna De Dominisa. Ta rečenica glasi: ‘U bitnim stvarima jedinstvo, u nebitnim sloboda, a u svemu ljubav’. Ovu sam rečenicu (radi riječi ‘sloboda’ koja je simbol Dubrovnika) uzeo kao svoje biskupsko geslo. Ono mi je pomagalo izbjegavati ekstreme u bilo kojem segmentu života. Ne kažem da sam u tome uvijek uspijevao. Ali, kad nije bilo u duhu toga gesla, uvijek sam zažalio. Pozvani smo, stoga, gajiti jedinstvo u bitnim stvarima, dopustiti razlike i toleranciju u nebitnim a u svemu njegovati ljubav, dobrotu i solidarnost. Izgleda kao ‘mala prodika’, ali neka bude i toga u ovom razgovoru.

Nadam se da se kod nas neće dogoditi scenarij iz Zrenjanina i Slovenije

Nedavno je biskup zrenjaninski dr. Ladislav Nemet najavio da samo cijepljeni svećenici mogu obavljati svoj posao, a ostalima će biti ‘zabranjen rad s ljudima i dijeljenje sakramenata te će se morati iseliti iz svećeničkih domova’. I slovenski su biskupi donijeli odluku da svi stariji od 12 godina u crkve mogu uz predočenje covid potvrde. Očekuje li nas sličan scenarij i u Hrvatskoj i što će to značiti za necijepljene svećenike?

Ne bih mogao komentirati odluke biskupa iz Slovenije ili iz Zrenjanina. Nisam ni s kim o tome razgovarao pa ne bi bilo uputno na to se osvrtati. Živo se nadam da toga kod nas neće biti.

Diljem Hrvatske održavaju se prosvjedi protiv covid mjera, podjela…, pale se svijeće, mole krunice pred katedralama…

Vi ste, možda, željeli čuti moju reakciju na mirne prosvjede, koje prati moljenje krunice i paljenje svijeća. Svaki oblik mirnoga druženja treba pozdraviti, pa i kad je u znaku protesta. Jer to je razina civilizacije jednoga kraja i naroda. Neprimjereno je kad se protesti pretvore u rušenje, razbijanje, vrijeđanje ili tučnjavu.

Što se tiče molitve i paljenja svijeća, ni to mi ne smeta. Ali volio bih kad bi se taj molitveni duh preselio i u obiteljsko okružje. Već 30 godina kao biskup neumorno govorim svećenicima i vjernicima: Želimo li sretnu i blagoslovljenu budućnost svojoj djeci i svojoj Domovini, moramo vratiti liturgiju u obitelj. A molitva se već desetljećima ‘iselila’ iz naših domova. Bilo zbog nemara ili nebrige; ili pak zbog ‘pokornog slušanja programa s medijskih kanala’ koje nismo kadri ugasiti i dati malo prostora duhu i molitvi. Stoga bih poželio da se taj molitveni žar ne ugasi njihovim s prestankom prosvjeda. Jer moglo bi se onda reći kako se ‘molitvu izmanipuliralo u društvene, političke ili neke druge svrhe’. Molitva je žarka potreba duše. Valja joj, stoga, pružiti priliku da zaživi, kako u osobnom i privatnom životu, tako i u onom obiteljskom. Dao Bog da se to dogodi u Godini obitelji koja uskoro započinje, na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2021., a završava 26. lipnja 2022. uz planirani X. svjetski susret obitelji u Rimu.

Izvor: Hrvatski tjednik/Zadarska nadbiskupija

 

ZADAR / ŽUPANIJA

RAZGOVOR O KULTURI Mons. Želimir Puljić: “Nadam se da ćemo biti svjesni odgovornosti koju imamo prema blagu, ljudima koji ovdje žive i onima koji k nama dolaze“

Objavljeno

-

By

Mons. Želimir Puljić, umirovljeni zadarski nadbiskup, gostovao je u emisiji Aktualno HKR-a u četvrtak, 2. veljače kao dugogodišnji predsjednik Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra.

Od te službe koju je obavljao 13 godina, mons. Puljić oprostio se od članova toga Vijeća predsjedajući sjednicom Vijeća HBK za kulturu u subotu, 28. siječnja u zgradi HBK u Zagrebu.

Oče nadbiskupe, izdali ste knjižicu’Kulturna baština i dokumenti znakovi su Kristovog djelovanja u Crkvi’ukojoj stvarnost kulture pojašnjavate višeslojno, višedimenzionalno, s poticajima kako ispravno, cjelovito, kvalitetno, za dobro čovjeka, podizati kulturu pojedinca, zajednica i naroda.

Povod za izdavanje te knjižice bio je zadnji sastanak kojeg sam imao sa članovima toga Vijeća HBK, s vrijednim članovima Vijeća iz naših biskupija s kojima sam se godišnje jedanput družio te smo raspravljali o različitim temama koje smo odredili.

Teme su bile arhivi, knjižnice, Europa. Jedanput smo se dulje zadržali na vrlo zanimljivoj temi koju je intonirao Benedikt XVI., to je tzv. ‘Predvorje naroda’. 

Naime, on je razmišljao kako je Izabrani narod imao iskustvo da ljudi koji nisu članovi Izabranog naroda, a zainteresirani su za ono što Židovi čine u hramu: mole, pjevaju, čitaju Sveto pismo, raspravljaju, a oni sami ne mogu ući u hram, onda je za njih predviđeno tzv. predvorje. Predvorje, nekada smo rekli pogana – predvorje naroda koji nisu članovi, da mogu čuti o čemu se raspravlja.

Raspravljali smo i o maticama, matičnim knjigama koje su nacionalizirane poslije Drugog svjetskog rata, a odnesene su u državne arhive i državne urede. Mi smatramo da je to crkveno vlasništvo i da bi ih trebalo vratiti na mjesta odakle su oduzeta. Tako da smo raspravljali i o problemu matica koje su velikim dijelom vraćene.

Ali uvjet je, i dobro da je tako rečeno, matice se vraćaju tamo gdje su spremni uvjeti. To znači da je napravljen prostor, da je adekvatan za čuvanje matica. Raspravljali smo i o blagu crkvene glazbe jer i to je sastavni dio Vijeća za kulturu.

Nekoliko puta raspravljali smo o arhivima. Imali smo i veliki simpozij u Šibeniku gdje su i državne institucije poslale svoje predstavnike, pa smo zajednički raspravljali o toj zajedničkoj baštini koja nam je vrlo važna.

Raspravljali smo i o crkvenim muzejima, crkvenim knjižnicama i o svemu što se na kulturnom planu događa na razini Hrvatske. 

Spomenuli ste matice. Pojedinim biskupijama matice su vraćene. Koje preduvjete treba učiniti da svim biskupijama budu vraćene njihove matice? Ljudi idu za svojim korijenima, gledaju podatke svojih predaka, to javnost zanima. 

Zna se da je to vlasništvo Crkve, država je voljna to vratiti i bez ikakvih problema to vraća. Ali, stavili su mali uvjet, ne možemo ih vratiti pa da ih složite negdje u podrum. Nego, prostore učinite adekvatnima, da budu dostupni, da se mogu istraživati i čuvati. 

Uglavnom, svaka biskupija trebala bi imati vraćenu tu svoju baštinu. 

Tako je. I mislim da je veliki dio to već učinio, ali uvjeti su da svaka biskupija napravi adekvatan prostor, većina ih već ima. Ali, kad se stvar vraća treba predvidjeti primjereni prostor da se to može pohraniti, čuvati i istraživati. 

Na naslovnici Vaše knjižice o kulturi je Škrinja sv. Šime iz Zadra. Ona je veliki znak i kulturnog stvaralaštva, najvrijednije djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj i spomenik nulte kategorije. Po načinu svoje izrade kao relikvijar bez premca je u razmjerima svjetskog stvaralaštva.

Čitajući tu knjižicu, primjećujem da Vaše raščlanjivanje i poimanje kulture nadilazi govor o kulturi samo kroz prizmu raznih grana umjetničkog stvaralaštva. Vi zapravo govorite o antropologiji i bitku čovjeka. Mogao bi čovjek misliti, mons. Puljić piše samo o djelima kiparstva, slikarstva, graditeljstva, arhivima, ali to je svojevrsno i teološko djelo. 

Pa jest. Inspiracija za naslov bila mi je misao velikog sv. Ivana Pavla II. koji je imao puno nagovora, predavanja i intervenata baš o odnosu vjere i kulture.

Na jednom mjestu rekao je da vjera nužno rađa kulturu. Jer, vjera koja ne rađa kulturu je mrtva vjera, rekao je Papa. Vjera i kultura idu zajedno, ruku pod ruku. Zato sam stavio da su kulturna baština i dokumenti koje Crkva ima, čuva, znakovi Kristovog djelovanja u Crkvi.

Tu je još i misao koju je rekao također veliki papa, Pavao VI., na svom susretu s arhivistima, isto mi je ‘zapela za oko’. Papa je arhivistima rekao, vi radite posao koji ljudi ne vide. Možda vam se koji put to čini nepotreban posao, suvišan ili zamoran. Ali znajte da tim tragovima arhiva koje vi čuvate, pohranjujete, ostavljate tragove Isusovog prolaska.

I time je htio vrednovati njihov rad i taj samozatajan posao slaganja arhiva, čuvanja arhiva, arhiviranje po pravilima struke. Inspiracija su mi bili pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. koji su vrednovali kulturu. Obojica su rekli da su kulturna baština i dokumenti znakovi Kristovog djelovanja i Kristovog prolaska u ovome svijetu. 

Dojmila me misao sv. Ivana Pavla II. koji je rekao: „Dvije su bitne dimenzije kulture, sloboda i cjelovitost. Cjelovitost vapi za transcendencijom, jer u čovjeku drijema izvanpovijesni element koji je izvor njegove ljudskosti“.

Oče nadbiskupe, u trajnoj smo napasti dokidanja naših ljudskih sloboda koje nam pripadaju i po Božjem dostojanstvu i našoj stvorenosti, kao i parcijalnih pogleda na stvarnost. A cjelovitost znači gledati čovjeka u svim njegovim dimenzijama; duha i tijela, ljudskoga i božanskoga. Ako tako poimamo kulturu, čini se da danas imamo zapravo puno nekulture u stvaralaštvu i da se događa degradacija kulture u mnogim sferama, zar ne? 

Imate pravo. Imamo puno anti-kulture, imamo puno subkulture, imamo svega što ne znam koliko možemo nazivati kulturom, makar su djelo čovjeka. Ali prava kultura je zapravo to što je rekao Ivan Pavao II., i ja ga potpuno podržavam – to je cjelovitost i sloboda.

Dakle, u slobodi i cjelovitosti, zaista, jer sve drugo postaje parcijalno, nesavršeno, nedovršeno, a koji put i problematično.

Crkva u tom pogledu ima dimenziju više. Ona ne stvara samo djela kulture, nego i preko kulture navješćuje nešto što ne može svatko. U tom kontekstu, ne samo da ima dimenziju više, nego Crkva ima i zadaću, stvarajući djela kulture, učiniti da ljudi osjete da je transcendencija nazočna u tom djelu, u toj slici, u tom kipu, u toj crkvi, u tom spomeniku. Navješćuje se Bog. Bog je stvorio i učinio čovjeka da bude stvaratelj. U tom kontekstu, čineći stvaralačko djelo, čovjek imitira Boga i postaje njegovo djelo koje stvara i čini svijet ljepšim, ugodnijim i kulturnijim. 

Neki autori u kulturi ne dvoje degradirati, omalovažiti dostojanstvo Crkve, vjernika i sadržaja vjere. Takvih predstava i performansa imali smo i u Hrvatskoj. Zanimljivo da se oni pritom pozivaju na slobodu izražavanja, kažu da je to sloboda kulturnog djelovanja i nadahnuća koje nikoga ne vrijeđa. A kada se u njih dirne po tom istom kriteriju, itekako se osjećaju pozvani i prozvani reagirati i biti uvrijeđenima. 

Ma tu se nalazimo pred tajnom Zla koju nikad ne možemo do kraja otkriti, zašto ljudi tako djeluju. Bog je stvorio čovjeka u slobodi. I u slobodi ga želi i nadahnuti da stvara dobro. Da bude samo stvaratelj dobra. Nije bez razloga Pavao u  Poslanici Galaćanima rekao: ‘Neka vam ne dojadi činiti dobro’.

Jasno je da uvijek ima loših stvari, ima i sablažnjivih stvari, ima i anti-kulturnih i anti-vjerskih elemenata, ali ne treba se zbog toga umoriti činiti dobro.

Crkva u tom pogledu ima dimenziju više i malo drugačije i šire gleda. I ne bi se trebala zbuniti radi takvih performansa koji ne djeluju ni kulturno, ni vjernički ni humanistički, nego uistinu ne umarati se činiti dobro. Jer ima mogućnost, ima i obvezu u ovaj svijet unositi dobro, činiti dobro, praviti dobro, stvarati kulturu koja će i ljude oplemenjivati. I zato, ne treba se zbunjivati zbog takvih fenomena. Njih će biti, a pozadina svega toga je jer čovjek nije savršeno biće.

Čovjek je stvoren da bude savršen. Ali ranjen je Istočnim grijehom i umjesto da čini dobro, koji put čini loše, ruši dobro. Ali, to su sve posljedice ranjene ljudske naravi. U tom kontekstu, Bog je dao i sredstva, osnovao je Crkvu, pružio ljudima šansu da mogu činiti dobro i da mogu biti bolji. 

Na tom tragu, Ivan Pavao II. ističe dva sredstva u obnovi kulture: razum i znanost. Ističete kako je pogotovo u zadnja dva stoljeća razum prikazivan kao ‘samodostatna ljudska sposobnost odvojena od Boga’, pa i od religije koje su neki nazivali ‘nezrelim stanjem ljudskog duha’. Znanost pak počinje biti u službi manipulacije i samouništenja.

I u tom kontekstu vidimo da kulturi izmiče tlo u njenim osnovnim postavkama, i kultura biva zlorabljena i zanemaruje potrebu da „razum zagrli vjeru, a znanost da se udruži s etikom“, kako je govorio Ivan Pavao II. 

To je taj binom koji je komplementaran. Ako nedostaje nešto od toga, onda nešto nedostaje i kulturi. Zato je inspirativan sv. Ivan Pavao II. koji je uistinu ušao u srce problema odnosa vjere i razuma, etike i znanosti, vjere i znanosti. Bogu hvala da smo bili njegovi suvremenici i Bogu hvala da je u mnogim područjima nastojao oživotvoriti taj binom, potaknuti ljude da razum zagrli vjeru.

Razum neće biti osiromašen ako pusti vjeri da ga inspirira, da ga nadahne i da zajedno s vjerom nešto dobro čini, stvara kulturu i ostalo.

I u znanosti je uvijek bilo polemike može li se znanost služiti nekim vjerskim, etičkim principima. Dapače. I taj binom je vrlo prikladan.

Pravi napredak znanosti, kulture i svih stvaralačkih djela čovjeka doživjet će svoju puninu kada razum zagrli vjeru i kaže, Vjero moja, ti me obogaćuješ, ti me ne osiromašuješ, nisi mi neprijatelj. Ti mi daješ nadahnuće i pružaš mi nešto što mi ne može ovaj svijet pružiti – i zato smatram da mi vjera ne škodi, nego dapače, da mi pomaže.

I drugo, u znanosti je jako važna dimenzija etike i morala. Kad znanost pođe pod ruku s etikom… Ne znači da je znanost protiv čovjeka, ali može biti protiv čovjeka ako zaboravi etiku i moral. Svaka čast Ivanu Pavlu II. što se tako izrazio i mislim da je to ona cjelovitost koju i danas trebamo i trebat ćemo je uvijek, dok smo na ovom svijetu. 

U Dubrovniku ste 2001. u ime Papinskog vijeća za kulturu sudjelovali na međunarodnoj konferenciji ‘Kultura i sukob’ i ‘Kulturna različitost, identitet i globalizacija’. Tada ste istaknuli da je „čovjek subjekt kulture, ne samo kao potrošač i proizvođač, nego on je mjera, svrha i forma kulture koja zadire u njegovu samu narav“. Mi živimo u vremenu kad se čovjeka itekako želi svesti baš na razinu potrošnje i proizvodnje, zar ne? 

To je opasnost i smatrao sam potrebnim u svom govoru, kao delegat Papinskog vijeća za kulturu, to istaknuti, jer često se upravo to zaboravlja.

Kad se zaboravi na tu dimenziju, onda se uistinu čovjeka svede na stvar, a on je zapravo stvaratelj. Čovjek je organizator, on je mjera, čovjek je i svrha kulture, konačno.

Dakle, čovjek je taj koji stvara. Ako ga se samo gleda kroz prizmu koristi, uspjeha, napretka, onda se osiromašuje i dimenziju kulture, a pogotovo se osiromašuje čovjeka. Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja i on je postavljen da upravlja ovim svijetom, da stvara novo. Kad je Bog čovjeku udahnuo duše, rekao je, slikovito rečeno, sve ovo ti dajem u ruke, budi odgovoran, stvaraj i uređuj.

Čovjek zaista mora biti odgovaran. Ne može uništavati prirodu, ne može uništavati kulturu, nego mora stvarati. A da bi mogao stvarati, da bi mogao biti odgovoran, mora se ponašati prema nekim kriterijima. Ponovno se vraćamo kriterijima razuma, vjere, etike i znanosti – to je sve zajedno povezano.

U tom kontekstu sam naglasio važnost čovjeka i antropologije koja je zaista često zaboravljena u našim pojmovima, u našim stavovima, u našem djelu, a čovjek je vrhunac. Čovjek je djelo Božje i on je vrhunac Božjeg stvaranja. 

Onaj humanizam i plemenitost koje ste spominjali, jer, realno, dobro zapravo nije vijest. Dobro nije atrakcija, nije događaj, nego ajmo šokirati javnost. Ajmo napraviti senzaciju i u kulturi da bi nešto izazvalo pozornost javnosti. 

Kažu, kad se govori o medijima, nije vijest kad pas ugrize čovjeka nego obrnuto, ako čovjek ugrize psa, onda je to vijest. Drugim riječima, kad je nešto suprotno, obrnuto, izopačeno, onda postaje viješću.

U kulturi ne bi trebalo biti toga. Mislim da bi u kulturi trebalo biti baš vrhunski, sve u pogledu čovjekovog zadatka i u pogledu onoga što je čovjek dobio u zadatak.

A dobio je biti i slobodan i odgovoran. Sloboda i odgovornost su bitne komponente čovjekovog ponašanja i one uvijek idu zajedno. Čovjekova sloboda nije umanjena zbog toga što je pozvan biti odgovoran i njegova odgovornost biva tim veća i jača ako je slobodan. U slobodi i odgovornosti čovjek stvara, ostvaruje sebe i svijet oko sebe. 

Vrijedi spomenuti inicijativu ‘Predvorje naroda’ koju je 2009. pokrenuo blagopokojni papa Benedikt XVI. i smjestio je u kontekst kulture, u sklopu Papinskog vijeća za kulturu.

Benedikt XVI. je htio „stvaranje prostora koji će omogućiti onima koji Boga traže da mu se približe barem kao nekom Nepoznatomu“. Dakle, zanimljivo je da dijalog s nevjernicima, približavanje vjernika i nevjernika, Benedikt XVI. smješta u područje kulture. 

Baš radi toga što je kultura vrlo prostrano, široko područje koje ne ograničava, nego otvara horizonte. A pogotovo ako je prožeto stavom vjere, razuma, svih  dimenzija koje kultura po sebi traži i zahtijeva, onda ona ne sužava. Ona otvara.

U tom kontekstu Benedikt XVI. je baš taj interes, tu ideju koju je on izrazio naglas u svom nagovoru na susretu s kardinalima – učinilo mu se da živimo u vremenu različitih sučeljavanja i čini se da Crkva mora nešto iskoristiti, kao što su članovi Izabranog naroda iskoristili, pa su rekli, vi ne možete sudjelovati s nama u sinagogi jer niste članovi Izabranog naroda, niste obrezani. Ali možete biti nazočni, slušati, pa možda vas Duh nadahne, možda se obratite, možda otkrijete onoga Nepoznatoga koji i za vas ima poruku i vama ima nešto reći. 

U prilog tome da Vaša knjižica o kulturi nadilazi kategorije umjetničkog stvaralaštva je i misao tadašnjeg predsjednika Papinskog vijeća za kulturu, kardinala Gianfranca Ravasija koji je, predstavljajući ‘Predvorje naroda’, izrazio želju da se u razgovoru između vjernika i nevjernika, dakle, u području kulture, raspravlja o antropologiji, dobru i zlu, životu i nakon života, o ljubavi i boli, o smislu zla. 

O svim pitanjima koja čovjeka muče. Papa je vrlo zgodno rekao u toj preporuci kardinalu Ravasiju, nemojte učiniti da taj susret bude jalova polemika. Ne treba se tu nadmudrivati, davati do znanja drugome da je manje vrijedan ili nešto manje – ne. U tom susretu treba iskreno, otvoreno reći što se vjeruje, što se nada, u što se polaže važnost.

Dakle, nije to neka jalova polemika. To ne koristi. Mi smo se susreli baš zato što me zanima kako vi to vidite, a ja vam govorim kako ja vidim. Izmjena mišljenja, izmjena iskustava, prijateljsko druženje, to je smisao ideje ‘Predvorje naroda’. 

U knjižici ste razmatrali i misao pomoćnog zagrebačkog biskupa Ivana Šaška: „Umjetnost je prikladno mjesto teološkog promišljanja, kao što je teologija prikladno mjesto umjetničkog izražavanja“. 

Pa to dvoje su povezani. Kad gledamo liturgiju, naše sakralne prostore, pogotovo u vrijeme kad su se u sakralnim prostorima uvažavala pravila liturgije a ljudi koji su kreirali te prostore bili su nadahnuti i znali su ta pravila, onda unutra osjetiš da je to zaista povezano jedno s drugim.

Umjetnost je uistinu ‘locus theologicus’, to znači, mjesto teološkog promatranja ili mogućnost takvog promatranja i obrnuto. Teologija je ‘locus artisticus’.

Našao sam statistički podatak, sad je taj postotak manji. Ali, kad gledamo umjetnička djela prije 200, 300 godina, od svih umjetničkih djela koje društvo ima, koje države posjeduju, koje Crkva ima, oko 90 posto tih djela su vjerske inspiracije.

To znači da su ljudi, umjetnici, ne samo zbog toga što je Crkva to poticala, nego sami su se našli unutra realiziranima da mogu u takvom ambijentu ostvariti neka svoja djela, bilo da se radi o umjetnosti kiparstva, slikarstva, graditeljstva. Dakle, 90 posto umjetničkih djela bilo je kršćanske inspiracije!

Mi se danas ne možemo pohvaliti tim postotkom jer je došlo do sekularizacije, do polarizacije koja nije potrebna.

Smatram da umjetnici zaista imaju jako velike mogućnosti u području vjerskog dinamizma, vjerskog ozračja ostvariti i neke svoje snove i svoja umjetnička stvaranja. Nadam se da će ponovno procvjetati takva mogućnost djelovanja umjetnosti u području teološkog okruženja. 

To potkrjepljuje i Vaša misao: „Europa je bila orijentir svijetu jer je prednjačila baš u znanosti i kulturi“. I to je ono što i danas privlači znatiželjnike iz svijeta, zašto pohoditi Europu. Svojevremeno ste rekli: ‘Maknimo sva crkvena zdanja i sakralna djela iz naših sredina i što bi onda preostalo? Što bi se razgledavalo?’. Što bi se tada kao kulturna baština nudilo svijetu kao ogled našeg identiteta? 

Točno. S te strane, mi zaista Bogu zahvaljujemo da pripadamo toj europskoj kulturi, europskom ambijentu, Crkvi u Europi i time se ponosimo. Makar, Europa je imala svašta i svašta je doživjela: i anti-kulturu i anti-kršćanske pokrete i sve moguće. Ali, sve u svemu, Europa je bila orijentir.

Nadam se da bi mogla i ubuduće biti orijentir baš u području znanosti, kulture, umjetnosti, graditeljstva, kršćanski inspirirano.

Nisam pesimist, makar, gledajući ratno razaranje koje nam se događa u susjedstvu, kao što smo i mi doživjeli – to nije Božje djelo. Rat uopće je đavolsko djelo, kada ruše ne samo kuće, nego i spomenike, crkve, samostane i ostalo, kao što smo i mi po Hrvatskoj imali. 

Nadam se da da će se ljudi opametiti i da će Europa postati svjesna svoje uloge koju je imala u prošlosti, baš zbog toga što i kontinenti pomalo na nju gledaju. Amerika je silna. Amerika je jaka. Ali isto gleda na Europu u nekim stvarima i nije joj baš svejedno ako Europa misli malo drugačije nego ona. 

Kad smo u svijetu kulture, i na razini svakodnevice, kuće u Americi građene su imitirajući stil zdanja u Europi; oni podižu stupove nalik našim antičkima, lukove. Amerikanci su fascinirani Firenzom, Toscanom, Provansom i u gradnji imitiraju neke tipičnosti europske arhitekture, pa i kršćanski nadahnute. 

Tako je. I to je znak da to ipak utječe. U tom kontekstu, nadam se da će se Europa vratiti k sebi nakon ludovanja, Prvog i Drugog svjetskog rata i svega što se dogodilo u prošlom stoljeću. Nadam se da su pred nama bolja vremena.

Makar me sadašnji rat u Ukrajini čini trijeznijim da to ipak nije lako, ali nadam se da će narodi uspjeti ostvariti svoju slobodu, uspjeti uvažavati se međusobno i uspjeti ostvariti ono što Bog želi od nas u ovom vremenu. A Europa u tom pogledu ima i zadatak i poslanje.

Još jedno aktualno pitanje koje se Vi niste ustručavali isticati i pred predstavnicima građanske vlasti na susretima gdje ste bili pozvani govoriti.

Naime, često ste prozivali ‘gubitak duše naših gradova’. Osobito u Dalmaciji, od Istre do Dubrovnika, Zadra. A upravo u tim gradskim jezgrama smješteno je blago naše kulturne baštine. Te sredine sada bivaju opustošene i bez stalnog življenja domaćeg stanovništva, a ljeti se tu događaju manifestacije koje Vi nazivate ‘suvremenim nasilnicima’, buka i galama koje Vi ne vidite kao način da se oživi stari dio grada, s čime se takvi postupci opravdavaju.

To su ujedno i turističke destinacije. S tim se suočavaju i Venecija, Barcelona… To ‘prekomjerno granatiranje’ konzumerizmom, da se čovjeka dominantno svodi na potrošača. Pritom se uništava i trajnost višestoljetne baštine koja nam je predana u nasljeđe i trebali bismo je i mi predati budućim generacijama.

U tome sam zaista zabrinut. Zabrinut sam za budućnost naših primorskih gradova koji imaju svoju dušu, još uvijek je imaju.

Iz straha da bi je mogli izgubiti, o tome sam u nekoliko navrata u Zadru, i u Dubrovniku sam o tome svojevremeno govorio – moramo biti svjesni onoga što posjedujemo! A ono što posjedujemo možemo na indirektan i direktan način ponuditi našim gostima. Kad vam netko dođe u goste, pa hoće li on tamo urlikati ili će biti… Sve zavisi od toga kako ga mi dočekamo.

Ako ga dočekamo pristojno, fino, s mirnoćom, i gost će se tako ponašati. Ali, ako mi prepustimo da se naše gradove pretvori u špilje razbojničke, ako smijem tako reći i da se nametnu standardi koji odudaraju od duha naših primorskih gradova… od lijepe klapske pjesme, gitare, od nečega što dušu krijepi i privlači. Pa što to ne ponudimo?

Čemu ti decibeli koji ne samo da narušavaju naše uši i naš psihički život, nego narušavaju konačno i kulturu. Pretjerani decibeli narušavaju građane. Ali, negdje je koncept, kaže, pa da vratimo ljude u grad.

Ma time ih tjerate. Tom bukom se tjera ljude iz naših centara. Moramo te naše centre čuvati. Spomenuo sam i moj Dubrovnik gdje sam bio 20 godina.

Ja sam žalostan što danas u gradu Dubrovniku ima samo 800, 900 stanovnika, od nekadašnjih 3 000 stanovnika. Dakle, nije se vodilo brigu o ljudima, nego se vodilo brigu o profitu, o turizmu. Ne! Mi ćemo i profitirati ako mi zaštitimo ljude!

Grad je mrtav ako u njemu nema ljudi. A bojim se da je to… I stari dio grada Zadra ugrožen je bukom. Zato sam rekao, čuvajmo dušu naših gradova od nasilja, buke i galame. I to bi mogao biti neki moto i onima koji su odgovorni za gradove i onima koji nude kulturne projekte, projekte, programe.

Mislim, u jedan Split dovesti Ultru!? Kome je to palo na pamet? I što se dobiva time? I takve stvari.

Mi smo odgovorni za to. Meni je toga žao i zato sam naglas pokušao verbalizirati ono što naš običan čovjek osjeća i u ime njega sam to rekao. Nadam se da će se ta svijest sve više buditi. Mi imamo za ponuditi divne stvari i ne dati nasilnicima da nam uništavaju našu kulturnu baštinu. 

Oče nadbiskupe, završavam razgovor Vašom mišlju: ‘Europa je stoljećima bila orijentir svijetu zato što je ona pokazivala kako uspješno i umješno surađuju znanost i vjera, tehnika i etika, odgoj, umjetnost i kultura’. Sve je to vodilo i stvaranju sveučilišta. Lijepa je misao fizičara Maxa Plancka: „Za teologe sve počinje s Bogom, a za znanstvenike sve s njime završava“.

To je zaista lijepa integracija. Kad bi se to dvoje povezalo, bez isključivanja jednoga i drugoga, onda nam se predstavlja dobra budućnost.

Nadam se da ćemo biti svjesni blaga kojeg imamo, da ćemo biti svjesni i odgovornosti koju imamo ne samo prema blagu i prema ljudima koji ovdje žive, nego i prema onima koji k nama dolaze.

Bio bih najradosniji kad bi oni mogli, kad se vrate kući, reći: Tamo u Hrvatskoj nešto smo doživjeli, vidjeli lijepo, mogli bismo tako i kod nas – čuvajući kulturu, čuvajući ljude, čuvajući mjesta.

I ne dajući se pomodarstvu i uništavanju onoga što se već događa. Nego, s povjerenjem u razum i uz uvažavanje ljepote i umjetnosti, za svekoliki napredak cijelog društva.  

Razgovarala: Ines Grbić

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

FOTOGALERIJA Sveučilište u Klaipedi pobjednik Hackathona „Smart4Coast“

Objavljeno

-

By

Proglašenjem pobjednika završen je Hackathon „Smart4Coast“ na kojemu su multidisciplinarni timovi sa šest sveučilišta okupljenih u alijansi EU-CONEXUS osmislili i prezentirali svoja rješenja na teme vezane za održivost i održivo upravljanje obalnim područjima.

Timovi su na Hackathonu dobiti zadatak osmisliti i prezentirati svoja rješenja na teme vezane za održivost i održivo upravljanje obalnim područjima u podtemama Mobilnost, Pametni gradovi, Zaštita mora, Izazovi u području klime i voda te Turizam. Cilj Hackathona bio je ponuditi pametna rješenja koja podižu kvalitetu života i zadovoljstvo svih građana u obalnim gradovima.

Stručni žiri kojega su činili Đoni Štambuk iz Lučke uprave Zadar, Ive Surić iz ZADRA NOVE, studentica Ivona Aščić i prorektori prof. dr. sc. Slaven Zjalić i prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić, za pobjednika je odabrao tim Sveučilišta u Klaipedi iz Litve, koji je spajanjem industrija za proizvodnju školjki i proizvodnju algi ponudio rješenje koje bi dugoročno trebalo pomoći okolišu, povećati proizvodnju ovih dviju kultura i donijeti profit investitoru.

U njihovom radu navodi se kako je proizvodnja školjki brzorastuća djelatnost koja će opteretiti okoliš, dok se zbog sve više vegetarijanaca isto događa s proizvodnjom algi, odnosno morske salate.

Zajedničkim nasađivanjem otpadna voda iz farme školjki koristila bi se za kultivaciju morske salate, što bi smanjilo zagađivanje okoliša, smanjilo korištenje pitke vode, emisiju CO2 u okoliš i potrošnju toplinske energije. Rješenje Sveučilišta Klaipeda najboljim su jednoglasno ocijenili i žiri i preostali sudionici.

Drugo mjesto osvojio je projekt Poljoprivrednog sveučilišta u Ateni „BioSEAsoristas” o senzoru za mikroplastiku u moru, kojim bi se na jednostavan način, koristeći četiri vrste pretraga, detektirala njezina prisutnost, a koristile bi ga industrija ribarstva, obrazovne ustanove, inspekcije, agencije za zaštitu okoliša itd. Katoličko sveučilište u Valenciji dobilo je treću nagradu za aplikaciju TourisTIC, koja bi rješavala pretjerane gužve u turističkim središtima, dajući turistima informaciju o znamenitostima koje su u tom trenutku prenapučene posjetiteljima.

Pohvaljeni su i projekti preostalih sudionika. Zadarski tim ponudio je gradsku mrežu za bežično punjenje električnih prometala, Sveučilište La Rochelle novi način komunikacije brodova na moru, a Tehničko građevinsko sveučilište u Bukureštu aplikaciju koja bi pojačala suradnju korisnika i lokalnih vlasti u zaštiti okoliša.

– Stručni žiri bio je zadovoljan projektnim idejama koje su mu prezentirane, novim načinom razmišljanja, potencijalom za razvoj predloženih rješenja. Neke ideje možda su futurističke za ovaj trenutak, ali svi su pobjednici. Nadam se da će nam ovaj susret potaknuti nova prijateljstva, zajedničke aktivnosti i projekte, rekao je u zaključnoj riječi prorektor Penezić.

Hackathon „Smart4Coast“ održao se u sklopu projekta EU-CONEXUS Research for Society financiranog iz Horizon 2020 programa.

 
Nastavi čitati

ZADAR / ŽUPANIJA

KONCERTNA SEZONA Nakon Sudara titana, Valentinovo Jazz Bar

Objavljeno

-

By

autor: Željko Karavida

Nakon koncerta Bersa na žalu, zadarska Koncertna sezona nastavila se sinoćnjim programom Sudar titana, na kojem su bariton Matija Meić i pijanist Božo Letunić ostvarili dojmljivu izvedbu djela Brittena, Liszta, Wolfa i Finzija skladanih na stihove Michelangela, Petrarce i Shakespearea.

U program, kojeg je, ostvarujući izvrsnu komunikaciju s publikom, na veoma zanimljiv način najavljivao Meić – inače član ansambla minhenskoga Staatstheater am Gärtnerplatz, u kojem je od 2015. do danas otpjevao niz baritonskih uloga, a a među najvećim ostvarenjima ističe suradnju s Liverpoolskom kraljevskom filharmonijom, Helsinškom filharmonijom, lisabonskim Gulbenkian Orkestrom i Kvintetom Bečke filharmonije – dodane su dvije skladbe: “Shall I Compare Thee” finskog skladatelja Einojuhanija Rautavaare na tekst W. Shakespearea, te praizvedba pjesme “Misal mi zanosi ovaj vil” Roka Radovana na tekst Šiška Menčetića koja je skladana upravo za ovu prigodu.

Sljedeći koncert na rasporedu: Valentinovo Jazz Bar

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi

U trendu