90-60-90

Objavljeno: 04.7.2019. u 19:00
Autor: , e-mail: blondie@znet.hr

Najnovije

Posljednji komentari

Marketing

Morala sam uzeti predah od svega, što je posljedica zanemarivanja tipkovnice zadnjih devet mjeseci i prilagodbe za novu životu ulogu.

40 tjedana (to s tjednima me konstantno bunilo, pogotovo kad si disgrafična pa kad te u čekaonici kod ginekologa netko pita koliko si tjedan trudna kreneš zbrajati na mobitel) čekala sam ono najljepše, najsvetije i najzahtjevnije malo biće.

Došla je u svom stilu, naopako, na zadak, baš onako kako to nisam zamišljala. :-)

Doživjeli smo prve prave slomove živaca, shvatili smo da noć nije samo za spavanje (a ako se i spava, da se to može izvesti s jednim okom otvorenim, nevjerojatno iscrpljujuće iskustvo), isplakali smo se kao nikada do tada, otkrili da su nam granice izdržljivosti ogromne i da se kao nikada u životu do sada nećemo radovati  nečijoj kakici, podrigivanju i zatvorenim kapcima.

Trudnoća je bila za poželjeti, do zadnjeg dana pokretna, aktivna u poslu i društvenom životu, bez ikakvih muka, slabina, razdražljivosti i suvišnih kilograma – moram priznati idealno i želim svakoj takvu trudnoću.

Čitala sam, pripremala se za sve moguće situacije, štreberski na vrijeme spremila torbu za rodilište, muža za tečaj, mater za ispomoć.

Sve sam imala u rukama spremno i samo sam čekala. Zadnje dane nisam mogla dočekati kraj jer je brdašce ispred mojih očiju postajalo sve veće, a vidno polje sve manje.

Tuširanje i depiliranje su postali posebna avantura. Postala sam umorna i htjela sam utrčati u svoju novu ulogu, uzeti u naručje svoje dijete, sjesti u udobnu njihalicu i diviti se svom životnom uspjehu.

Sjedim trenutno dok mala spava nakon dva sata uspavljivanja, divim joj se konstantno – to je ostalo kako sam i željela, ne njišem se na njihalici  (znate onu iz američkih filmova) već sjedim na kauču, uz potporu jastuka kao bi smanjila bol u donjem dijelu kralježnice, jer mi nitko nije rekao (ili se nije usudio reći) da majčinstvo može biti i ovako bolno te posebno naporno psihički i fizički.

Budimo realni. Mrtva si umorna, zalijepljena od dojenja ili bočice, hvataš svaki trenutak djetetovog sna, odjednom cijeniš svaki obrok koji si pojela bez prekida, svako tuširanje koje nije obavljeno u dijelovima ( jer si morala iz kade izaći i po stoti put daj dan pogledati da li beba diše ). Ukratko, sve ono što je prije bilo rutina i sastavni dio života, sada je teški luksuz.

#cjenišmalestvari

Sve je bilo u nijansama ružičaste boje dok nam deseti nisu pokucali grčići na vrata našeg novopečenog roditeljskog stana. Ukratko – “Dobro došla, tugo, gdje si bila ti do sad!”

Najvećem neprijatelju ne bi poželjela te scene. Plače beba, plačem ja. To je nešto grozno i to se mora preživjeti i na vrijeme nabaviti kapi u ljekarni!!

Agonija je trajala do jutra. Po definiciji čisti PTSP.

Uz sve početne muke i svako njezino dizanje je za mene malo je reći trauma, jer je na svijet došla kao carica, ali je mama zato kao isprebijana kravica.

Morala sam se skulirati i sama sebi reći  da je sve ovo privremeno, da ispred sebe imam svoje najvrjednije zlato, da će sve neprospavane noći proći (Jer sve prolazi vilooo mojaaa!!!).

Pogledaj svijete kako je ona divna, umiljata i draga… Dok to izgovaram suze cure niz obraz, a mlijeko niz nogu.

Svanulo je napokon, čedo je usnulo, ja sam kolabrirala i automatski utonula u san na kauču jer nisam imala snage doći do sobe. Prošle su dvije minute, a na vratima je patronažna. Ju-hu ju-hu!

Hajdemo buditi dijete koje je tek zaspalo, mala opet urliče dok me patronažna obasipa savjetima kontradiktornima svemu što su mi rekli u rodilištu.

#NEOSJEĆAMSE

Ništa, klimam glavom, pišem sve što govori jer mi je memorija moždanih vijuga u rangu zlatne ribice.

Prije bi Trump izgasio Twiter negoli bi se svi pedijatri ovog svijeta dogovorili o tome da li djetetu dati kap vode, ili ne daj Bože čaja, kako ga povijati, položiti u krevet i sl. Sve ono što su naše majke radile pogubno je po život u novoj eri pedijatrije.

Nije da se radi o novoj tehnici vježbanja ili kuhanja već se radi o ni manje ni više nego nejakoj djeci, ali ok tko sam ja da im sudim, ja sam samo vagabundo mene buditi trenutno je stvarno ludo… :-)

Nakon što je teta puna savjeta napustila naše ognjište ja naravno uzimam dijete koje plače u ruke i stavljam na prsa jer je to nešto najzdravije i ja sam toga svjesna, samo moja mala pahuljica voli cicati od 0 do 24, pa bi mater slobodno mogla ili na infuziju ili jednosmjernom kartom na onaj lijepi otočić u zadarskom arhipelagu.

Doji, moraš dojiti, ne odustaj lako, neka mala poteže, navuče mlijeko, daj joj koliko god puta traži, nemoj odustati, to rade loše mame, bori se i budi cool.

Ok, život mi je izgledao kao iz bajke – kad god netko uđe, ja sjedim i dojim. Cice na izvolite jer se to tako mora, a ja naravno ne želim biti loša majka.

Dojim ja tako i dojim, a mala sve luđa i luđa. Sjedim ja i dalje jer želim biti najbolja majka svom tek rođenom djetetu sve dok nisam ispred sebe vidjela dvije bebe (a još sam toliko svjesna da znam da nisam rodila jednojajčane blizance) dva dnevnika i tri patronažne.

Dosta je, povlačim cice, vadim boce. Prva fronta prema svim „dobronamjernim“ savjetima strina i tetaka je otvorena – nema nazad.

Moram priznati da sam se osjećala jako loše čitajući sve SOS grupe za dojenje jer realno po njima ako ne dojiš nisi ispunila sveti zavjet majčinstva.

#dojenjedosrmti

Dojim ja i dalje svoju bebolinu samo uz manje stresa ( više željeza) i boli jer sam shvatila da mi je dijete bilo gladno, a ja luda od svega.

Patronažna me podupire i ja lakše dišem.

#tomijetrebalo

Hranimo se, spavamo, ne spavamo, smijemo se i plačemo i hrabro koračamo kroz novu životnu ulogu. Svaki dan nam je izazov za koji ne postoji točna uputa niti savjet.

Otkantali smo sve internetske forume, dokone savjete i dokone ljude

#internetjezlo

Živimo u mjerama dohrane u intervalu milimetara 90-60-90 i lijepo nam je. :-)

Naravno da je i uvođenje bočice bila posebna avantura jer smo se ja i muž konstantno prepirali u polusampasu noćnih avantura hranjena: Da li je jela malo ili puno? Hoćemo li joj dati još 30 ml ili ne, jesmo li dobro zapisali koliko je pojela prethodni obrok, jesmo li je prejeli??? PREJELI SMO JER SAD PREVIŠE SPAVA!! BUDI JE!

#dijetejedeakojeglednoamen #nebudidijete

O roditeljstvu nema niti jednog pravog savjeta doli svoje vlastite kože, hektolitara prolivenih suza, trenutaka kada želiš pobjeći od svih, ali onda se okreneš i shvatiš da iz ove kože nema nazad, a da te ona tri kila s početka priče gledaju s najljepšim okicama ovog svijeta i upravo plaču jer su prošla tri sata i žele ponovno jesti, a tvoja prva pauza ovog dana službeno je završila.

Pusa svima, posebno onim odabranima čija djeca spavaju cijelu noć i NEMAJU GRČEVE.

#lažetesigurno

:-)

 

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 4.5/5 (25 votes cast)
90-60-90, 4.5 out of 5 based on 25 ratings

Komentirajte ovaj članak

mojtv.hr - kompletan tv program