Nije sramota biti loše!

Objavljeno: 21.9.2018. u 13:02
Autor: , e-mail: blondie@znet.hr

Živi se brzo, svaki dan se hvata vrijeme za rukav. Trčimo utrku na sto metara s lošom kondicijom. Rasporedi su nam brutalno prepunjeni i očekuje da sve to stižemo s osmijehom na licu.

Gadno, jer u svemu tome često zaboravimo da trebamo prestati održavati norme koje na dane nije lako ispuniti. Priznaj, dođe ti možda baš sad da lupaš glavom o zid, da ne opeglaš robu, da pustiš mrvice da slobodno obitavaju po tepihu i da ujedno postanu obrokom tvojoj također depresivnoj maci. Mace su poznati skupljači negativnog zračenja (samo pripazi da ne dobiješ Černobil Mikija, pa se što prije skuliraj).

Želim reći da imaš Ustavno pravo na zdrav život. Malo odahni, preboli, plači, smij se ili budi tužan jer je i to dio života.

Nekad mi se čini da u ovom užurbanom tempu nemam vremena biti loše.

Kao, svi su sretni, trče po Višnjiku, dižu utege od sto kila, idu na joge, pilatese, a ono ekipa trči od trte mrte, strahova, frka i drama. Propadaju nam ljudi kao zidovi nikad otvorenog centra Mocire. Izvana još to izgleda donekle održivo, ali unutra je pravi kaos.

To neimanje vremena za sebe dovede te do toga da ćeš ga iznenada morati stvoriti jer tijelo kaže DOSTA. Umjesto da si lijepo kao većina državnih službenika (NE ČITAJ KOLUMNU ZA VRIJEME „RADNOG“ VREMENA :-) !) na tanane ispijao kavu po trgovima, ti si glumio malog Kineza, ali na krivom kontinentu.

Dobro znamo da stres nije dobar i da nam se može u bilo kojem trenutku osvetiti, najčešće onda kada se najmanje nadamo (kao ovrha HRT-a prvog u mjesecu s gadnom kamatom).

Da mi je netko prije par godina pokušavao objasniti što je to anksioznost, rekla bih mu opusti se, bavi se sportom, ne dramatiziraj, loše misli odu, ne smiješ biti depresivan, to nije ZDRAVO.

Što dramiš? Želiš biti danima u centru pažnje kao novi direktor TZ-a?

Nekako sam tako razmišljala, i nije mi bilo jasno zašto se ljudi toliko opterećuju problemima (i zašto unatoč savjetima ne slušaju struku i odu psihologu ili u teretanu).

I onda jednu noć u dubokom snu dogodio se panični napad. Zvuči ti nestvarno? Zamisli da se budiš i da osjećaš da se gušiš, da u tebi tutnji neopisiv strah, gledaš oko sebe, na trenutak si deracionaliziran, znojiš se kao da je vani najjače srpanjsko sunce, ono u podne, misliš samo na najgore, kroz glavu ti se roje najodvratnije morbidne misli, očekuješ neki kaos, očekuješ samo loše jer drugačije ne može biti. Pomišljam da je to to – moram otići, umirem. Tih par minuta izgledalo je kao horor koji nikad neće završiti, poput govora Milorada Pupovca koji nema kraja ni jasnog tonaliteta.

Svjesna novog stanja, koje do sada nisam nikad osjetila, pokušavam otići po čašu vode, duboko disati i smiriti se. Odjednom noge kao da nisu moje, kao da ću propasti. Nekako se sabirem i pitam se da li je moguće da se ovo meni događa i zašto kad sam sada dobro, točnije nikad bolje!?

Evo ga, sad je došlo ludilo, sad kad sam sve isplanirala, sad će me spakirati za Ugljan, jednosmjerna karta mi ne gine.

Nekako se sabirem, uzimam telefon i javljam se prijateljici koje je ovo proživjela prije par mjeseci u nadi da će me ona usmjeriti, smiriti.

Zašto joj nisam vjerovala da je ovo gadno, baš je gadno, jer se ja još uvijek tresem. Ne brinite ekipa, ovo je tek uvertira, ubrzo ide sve u tri slatke paprike! Lagani kaos u glavi, „zabava“ od 0-24, samo s lošom muzikom.

Spavanje narednih par mjeseci je bilo ravno svjetskom čudu. Buđenje usred noći u lokvi znoja doslovno, noćne more širokog spektra, neopisiv strah od smrti, strah od nečeg lošeg – jednom riječju katastrofa.

Došli smo do toga da se sve navedeno lijepo upakiralo u novog životnog partnera (eto, bar te ne ostavlja) imena – anksioznost. Ma kakva anksioznost, sad je to kao alergija na aditive, što su svi odjednom anksiozni, sve se učlanili u novu stranku otkačene ekipe?

Na nekakav nezdrav način to ti postane svakodnevica, pomiriš se s time da si loše, i da je tvoja podsvijest odjednom obojena u tamnu boju i da kroji sve tvoje odluke i da te vodi u ponor loših misli.

Kažu stručnjaci da anksioznost (začarani krug loših misli) ima nekoliko razina, i često osobe kao što sam i ja sama, čak uspijevaju obavljati normalne dnevne obaveze po ps-u, ali one trenutke samoće proživljavaju dramatično loše.

Može ti se kao meni dogoditi, da dok pečeš losos odjednom pomisliš da je sad svemu došao kraj (ne lososovom pečenju) nego SVEMU. Pozdravi se sa svime, dolazi neobjašnjiva kataklizma. Užas sinko jer je losos skup i dok sam ja mantrala apokalipsu, losos je postao aorist današnjeg ručka.

Kako mi je u toj fazi nemira nesanica postala dobar prijatelj krenula sam googlati simptome i došla do spoznaje da je to začarani krug loših misli. Na prvu čovjek koji ovo nije proživio često misli da anksiozne osobe dramatiziraju. Vjerujte mi da nije tako. Oni se pitaju danima zašto im se to događa, zašto su ovako jadni (kao loše pozicionirani kandidati za direktora TZ-a).

Da stvar bude bolja, „simpatična“ anksioznost se udruži sa hrpom fizičkih simptoma i od tebe stvara ogromnog hipohondra koji obilazi hrpu liječnika u nadi da će mu onaj zadnji otkriti pravi uzorak i dati spasonosnu pilulicu. A trajne pilule nema, kao što nema poštenog natječaja.

Lijek ne postoji, jer lijek si ti sam sebi. Moraš započeti svoj um trenirati da razmišlja pozitivno, moraš prestati razmišljati o tome da ti je loše, moraš moći ignorirati strah.

U početku me bilo malo sram govoriti tome, a kamoli pomišljati na psihoterapiju, jer ovo je Zadar i kad izlaziš s ginekološkog pregleda moliš Boga da te ne sretne nitko poznat jer si po pričama bila trudna već nekoliko puta u zadnjih godinu dana.

Kako sam počela izlaziti iz ormara loših misli počela sam otvoreno razgovarati s prijateljima o svome problemu. Na moje veliko iznenađenje i veliku utjehu ja nisam bila sama. Oko mene se nalazila hrpa tužnih, depresivnih, anksioznih ljudi (sličnog raspoloženja javnost na dan izbora Sport Billyja).

Bolesno zvuči da sam se radovala tom stanju, ali iskreno jesam (ne odluci turističkog vijeća, nisam toliko luda).

Ja nisam bila sama, nisi ni ti, oko tebe je puno ljudi koje muče neobjašnjivi strahovi (novi javni natječaji primjerice – za koje znaš da je ishod uvijek loš).

Opće poznato je da razvijeni svijet psihoterapiju doživljava kao običan pregled kod zubara, ali kod nas ljudi koji idu psihijatru ili na psihoterapiju to odrađuju potiho i u tajnosti. Zamisli da ti kolege saznaju da ideš na terapiju? Pa ta informacija dobila bi poseban dosije (jači nego Udbin, svega mi).

Meni je neopisivo bilo lakše spoznati da nisam samo ja „luda“, da nas ima još i da nije nemoguće ponovno gledati livadu i cvijeće.

Da je put do livade pun grmlja i drača je, ali trebaš krenuti i učiniti prvi korak i moraš potražiti pomoć – stručnu osobnu koja će ti dati smjernice kako da se naučiš nositi s novim stanjem.

Nije sramota reći da ti je teško i da se ne osjećaš dobro, sramota je ne potražiti pomoć, neovisno o mogućem etiketiranju.

Razmisli malo, više pažnje posvećuješ tehničkoj ispravnosti svog automobila nego svom psihičkom zdravlju.

Zamisli da je tvoj um tvoj automobil. Kada nešto ne valja i kada se ne pokreće ti odmah otrčiš mehaničaru i promijeniš svjećice, ulje, staviš nove gume, promijeniš kvačilo, zakrpaš elektriku, ali kad ode motor najčešće se pozdraviš sa svojim ljubimcem i tražiš novog.

Pokvaren motor najveći je kvar i kupovanje novog najčešće je neisplativo. Doživimo našu psihu kao naš pokretač, naš motor koji nas pokreće i koji nam daje svu potrebnu snagu.

Depresiju, anksioznost i sve loše trenutke usporedite s pokvarenim akumulatorom koji se može lako zamijeniti s novim koji će imati svoju svrhu, opskrbljivati automobil strujom.

Ono što ti psihička trauma donese je određeni blagoslov preko kojeg se naučiš donekle nositi sa strahom, kontroliraš svoj um kada on iskoči iz tračnica mira i izazove mini napade panike.

Naučiš cijeniti dobre dane, dane bez loših misli, dane u kojima si se smijala, dane u kojima si tračala, kuhala, odlazila na kave i nisi se ničega bojala.

Tvoj um je tvoja snaga, počni se brinuti o njemu i ne srami se potražiti pomoć jer, ponavljam, nisi sam(a).

P.S. I svakako kreni na sport, jer to spašava i um i radno mjesto.

 

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 5.0/5 (4 votes cast)
Nije sramota biti loše!, 5.0 out of 5 based on 4 ratings

Komentirajte ovaj članak

mojtv.hr - kompletan tv program