Connect with us

Arijana Baraba

Grad

Objavljeno

-

Ispada da sam s objavom o fenomenu klapskog pjevanja (ili klapskog terora, kako bi rekao Arsen) mnoge strašno uvrijedila.

Pogođeni su se našli pisanjem o tome kako bi kompleksnost stihova pjesama, glazbe i aranžmana mogla biti ne daleko od onih u Mile Kitića, na čiji se nastup obrušilo pola Zadra time mu radeći maksimalan mogući besplatan marketing.

Ima nas glupih, pametnih i genijalnih, i to nije moje mišljenje nego čista znanost.

Prve stimuliraju proste stvari, niti puno misle niti su to u stanju; drugi shvaćaju taman koliko treba; a treći i koliko ne bi trebalo.

Jedni padaju u trans na “bila vila moje snove snila”, a drugi na “Gde si bila tamo ti je mesto”. Minus ovamo onamo, meni to dođe na isto, opet ću ponoviti.

Ako u nekome može probuditi neku emociju stih “Vila moja projde, ne reče mi zdravo”, svaka mu čast. Ako je koncert Graše u nas koncert sezone, isto tako. Ako je najveći problem što 20 godina nakon drugih većih gradova u zemlji ograničavamo parking u strogom centru grada, nemam što dodati.

Mnoge su stvari nekim nesretnim spletom okolnosti dobile na važnosti u nas i nije ni čudo da smo tu gdje jesmo.

Pametni su se povukli i prepustili budalama glavnu riječ. I ništa dalje nije za čuđenje.

Neki bi rekli da su 20 godina od rata u ovome gradu manjina samo pametni, ali nije baš tako. Zadrani su i u Jugoslaviji slovili za uskogrudne, uz ostalo i zbog toga što nas je bio glas da nikad nigdje ne putujemo. Vikendom do rodne Škabrnje ili Debeljaka i tu je kraj. I nije se mnogo toga promijenilo. Nigdje se stranci nisu teže prihvaćali nego ovdje. I pritom ne mislim na Japance i Sirijce. Nego Splićane, Riječane, Sisčane… Nemaš šanse. Kako god se asimilirao, uvijek si naopak.

Ovdje možeš otvoriti najbolji na svijetu restoran neke strane kuhinje i – propast ćeš.

Možeš imati najbolju kavanu s ne-klapskom glazbom (ništa drugo ne isključujem) i nećeš raditi duže od dva mjeseca.

Možeš donijeti kofere novca za ulaganje – potjerat će te.

Bit ćeš u problemu, drugim riječima.

Pokori se ili pati.

Nedavno sam bila u Beogradu, četvrti put od rata. Prvi put 99., otprilike. Gledajući njihove filmove, čitajući vijesti i slušajući kojekakve fantazmagorije lokalnih sveznalica koji su me upozoravali da ne idem ni za živu glavu, došla sam spremna na gore od najgorega. Stigli smo kasno, iza 23 sata. Prvi susret s Beogradom – knjižara otvorena do ponoći. U njoj nekoliko ljudi, studenata pretpostavljam, i par starijih, na katu odabiru knjigu, a u prizemlju čitaju uz šalicu kave. To je kod njih normalno. Kod nas je normalno da nemamo više nijedne knjižare.

Nitko živ u pet dana nije prepoznao da dolazim iz “neprijateljskog Zadra”. Nikoga nije bilo ni briga, zapravo. Ulice prepune ljudi svih generacija i svih profila, u trenu sam mislila da je London. Spremaju se za izlazak. Jedni idu u lokal koji svira samo kubansku glazbu, i sve je u znaku Che Guevare, drugi na punk koncert (Beograd je tada imao nekoliko izdavača isključivo punk glazbe!), treći na cajke, četvrti u kazalište… I u kazalište se ide s faksa, iz škole, ne ide se doma po krinolinu od tri iljade eura, nego u martensicama, patikama, u trapericama, s ruksakom. Nitko ni živ ni mrtav nikoga ne gleda. Imaju svog posla. Boljeg posla.

Posljednji susret s Beogradom prije nekoliko mjeseci. Konačno sam otišla do Kuće cvijeća. Zadnja informacija bila je da je sve devastirano. Opet krivo. Sve sređeno, izglancano, pokošeno, posađeno cvijeće, isklesani grmovi… I onda još jedno iznenađenje. Spomen knjiga debela kakvih 500, 600 stranica, skoro popunjena. Jel moguće da se toliko ljudi potpisalo? Je, kaže nam jedan od čuvara. I to unazad nepuna dva mjeseca! Na svim jezicima svijeta valjda. “Dnevno dođe oko tisuću ljudi, iz bivše države prednjače Slovenci”, dodaje ovaj. “Bio je nedavno i neki čovjek iz Zadra, stariji gospodin, u pratnji kćeri”, sjeća se ovaj.

Otkrivamo da u Kući cvijeća još radi vrtlar koji je radio i dok je Broz bio živ. Režim je, kaže legenda, bio taj da sve mora biti uređeno do 8 ujutro, kad Broz ustaje i izlazi iz rezidencije i tada nikog od radnika ne smije naći na dvorištu. Stjecajem okolnosti, taj je lik jednom ipak sreo bivšeg predsjednika. Priča kaže da mu je ovaj prišao i pohvalio ga za odličan posao, skinuo ručni sat i poklonio mu ga.

U muzeju u sklopu Kuće cvijeća sve i svašta – rošule s kožnim remenjem iz 80-tih, novčanice s milijardama, konzerve od kave… Pravi vremeplov iz kojega za sat dva otputuješ u drugi Beograd, u gradsku vrevu i sto metara od Kubanaca – večeru uz cigansku svirku.

Nošeni zadarskim kompleksom, ostali smo razočarani. Kao sve prethodne godine – nitko nas nije napao, dapače svi su bili ili susretljivi ili potpuno nezainteresirani za naše porijeklo. Potpuno smo nebitni. A Beograd živi život grada. Zna to dobro pola Zadra koji tamo odlaze vikendima predahnuti od tereta provincije.

I sad, razlika jest što je u Beogradu četiri milijuna, a u Zadru jedva sto tisuća ljudi, ali baš tu razliku valja imati na umu: ima gradova, i u tim gradovima ima seljaka – i ima provincija u kojima ima građana.

S time da se seljaci u jednom gradu imaju gdje skriti, a građanima je u provinciji sve tješnje.

Neka se ne žale, dakle, oni što ne znaju da je uobičajeno regulirati ograničenom satnicom parkiranje u strogom centru grada, svi kojima je šok koncert bilo čiji osim klape Smokva, Graba ili Vinova loza, i koji misle da se ovdje jede najbolja riba, a Mladen Malta ima suvereno pravo prisvajati što nije njegovo. Jer njima je dobro. Jadni su i naopako je svima koji shvaćaju da stvari stoje sasvim drukčije i da je veliki problem što umjesto jednog Romana Meštrovića i Ivice Maštruka na čelu oporbe imamo Antuna Novoselovića i Antu Rubešu.

Zadar je bio veći grad prije trideset i prije petnaest godina.

P. S. Ako nekoga začeše paralela s mentalitetom i životom “agresorskog” Beograda, neka se osjeća slobodnim u zamjenu staviti Istru i život Istre. Ista meta – isto odstojanje. U banani smo. Ne zbog Mile Kitića nego zbog onih koji bi ga dekretom zabranili. Na koji li to režim podsjeća?

 

 
Nastavi čitati
3 komentara

3 Comments

  1. Jeep

    8. lipnja 2018. at 12:25

    Šah mat!

     
  2. Da

    8. lipnja 2018. at 14:33

    Ma da, ali ipak NE kili mitiću, neka on “reve” di god, šta dalje od Zadra!!!
    Sva ta NASILNA prijateljstva dok krvnici Škabrnje ne odgovaraju i objašnjenja o Beogradu velegradu su lažna, jer je to prljav grad velegrad, pun pasa lutalica, seljačina neprilagođenih tom gradu, cesta kao da ste u Afganistanu pune rupa, full ali full prljavih gradskih autobusa da dalje ne nabrajamo jer nisam bio, ali ljudi žive koji su živjeli u Zadru pa im je Zadar čist uredan, fali im tek da se zna da pate za njim, a sve to nam pripovjedaju ljudi koji su u vezama sa bivšim “kumšijama”

     
  3. Vito

    8. lipnja 2018. at 19:26

    Ipak ste vi gospo. Afijana bili u posjeti malo većem Beogradskom poduzetniku a stime vjerujem i niste bili dalje od naselja Beogradske kreme ?

     

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Arijana Baraba

ONLINE (Na)opaki svijet Antuna Novoselovića Baje

Objavljeno

-

Životni put našeg prijatelja Antuna Novoselovića Baje, privremenog podstanara u Zrinsko frankopanskoj 20, nadnaravna je priča s elementima misterije i znanstvene fantastike koja će gledatelja u neizvjesnosti držati prikovana za stolac sve do samoga kraja.

Kod njega ništa nije onako kako se čini, sve je drukčije od onoga u što bi se čovjek zakleo, ono što jest, ustvari nije, i na kraju je sve isto, osim stalnih obrata u svemu i ničemu.

Mnoge smo situacije i ljude do sada uspoređivali sa kultnim američkim serijalom „Zona sumraka“, ali nikad ovoliko osnovano.

Redom…

Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Baja je nekad bio šef zadarske Krim policije.

Kao i sada, u medije je češće dospijevao zbog skandala, no zbog rezultata posla.

Slučajno ili ne, usred mnogih skandala o kojima se iscrpno pisalo, Baja je…

Dobio otkaz?

Nečastan otpust iz Policije?

Ne.

Orden, pa umirovljenje.

U naponu snage, u ranim četrdesetima, tek što je u rujnu 2009. dobio nagradu MUP-a zbog “iznimno visoke profesionalnosti i predanosti poslu”, u ljeto 2010. naš je Baja – prijevremeno umirovljen.

Tako “predan” policajac, netko bi pomislio, iscrpljen je od “posvećenosti” poslu pa će ostatak će života uživati u miru i tenisu, recimo?

Ne. Ovaj “profesionalni” policajac odlazi istog časa u – SDP.

Otamo grmi protiv nepotizma i raznoraznih društvenih nepravdi, tvrdi da se bez stranačke iskaznice HDZ-a ne može ništa…

Ali samo dotle dok u javnost nije procurila informacija da upravo on, točnije njegova obiteljska tvrtka, bogato posluje s državnim – HEP-om!?

Novoselović se povlači sa javne scene, nema više ništa reći ni o nepotizmu, ni o pogodovanju, još manje o javnim tvrtkama, zapošljavanju i natječajima. Nestaje sa lokalne i nacionalne političke scene i iz Gradskog vijeća, s Trga 5 bunara… Nema ga nigdje.

Ako ga tko traži, sad je u Zrinsko frankopanskoj 20. Izbacio je kamere pred ured obiteljske “Lav zaštite” i, piše na stranicama iste, bavi se zaštitom ljudi i imovine, odnosno detektivskim poslovima.

Točno kako i priliči nagrađenom, pa prijevremeno umirovljenom policajcu.

Opet – ne.

Policajac Baja niti koga štiti niti osigurava, koliko je poznato niti ne uhodi i ne provjerava.

On – čisti!?

Sa pola gradskog SDP-a, da ne zaboravimo, i očitava brojila potrošnje električne energije stanovnicima Zadra, a s metlom je došao i do Ploča, Bjelovara, Koprivnice… Do danas moguće da je pokrio i Sloveniju, nismo provjeravali neko vrijeme.

Ured od cca 20 kvadrata, zaposlenih malo i ništa, poslovno iskustvo nula, klijentela uglavnom policija i DORH… Kao da ništa nije.

Policajac Baja se reklamira kao detektiv, a u praksi čisti, na natječaje izlazi sa jednom, pobjeđuje sa desetom brojkom, direktor firme mu je sin, ali za sve se zove tatu…

Ništa ne smeta.

Inspektor prerušen u spremačicu, službeno je, ne zna proste radnje dijeljenja i množenja, ali sasvim dobro uspijeva.

Dapače. Dok se domaće gospodarstvo uslijed pandemije strmoglavo srozava, Bajina Lav zaštita doživljava poslovno proljeće.

Kako smo uvodno rekli, Baja je oživotvorena Zona sumraka.

Jedva čekamo novu epizodu.

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

Župan nije jedini. Svi se trebaju bojati Marka Pupića Bakrača, odavno!

Objavljeno

-

Najveća laž koju je Sotona prosuo jest ta da – ne postoji. Baš kao što je najveća laž koju je izrekao Marko Pupić Bakrač ona da se “njega nitko ne treba bojati”.

Kako pogrešno. Markom Pupićem Bakračem trebali smo biti užasnuti svi, odavna.

Tu je, međutim, jedna moguće još i gora njegova izjava:

“Shvaćaš li da mi je zbog tvog idiotizma izmaltretirana cijela obitelj?” – kazao je obraćajući se putem medija županu Longinu, istom onomu kojemu je par dana prije i ozbiljno zaprijetio.

Njemu je izmaltretirana cijela obitelj!?

Istom onome koji od ženinog otkaza naovamo ništa drugo ne radi ni na radnom mjestu ni kod kuće ni u krevetu, osim što maltretira i smišlja kako izmaltretirati svakog za koga mu se pričini da je korisno.

Njegova je obitelj izmaltretirana!?

Tko točno? Punica, radnica iz Maraske koja je nakon umirovljenja (prema njegovom iskazu) “u dva dana” digla zgradu sa osam apartmana na Pagu? Ili žena? Smijenjena direktorica javne tvrtke sa milijunima eura vrijednim nekretninama? Sin i nevjesta zaposleni u Bolnici dan nakon što su izašli s fakulteta? Svaki u svojoj vili s bazenom ispred, iznad i oko svakog apartmana… Sve ih vidimo kako shrvani i izmaltretirani plaču nad svojom sudbinom uz tropske koktele i roštilj okupljeni na krovnom bazenu najnovije, treće obiteljske vile u Josipa Kosora.

Kakve li nesretne sudbine. Da namakneš milijune eura, nabiješ ih svima na nos, ponosno, kao da si ih nakon 45 godina muke i znoja donio iz Njemačke, pa u istoj ulici nanižeš čak tri vile jer tebi nitko ništa ne može. Zar to nije svima jasno?

I, taman kad si mislio da je gotovo, da si prošao “lišo”, da te nitko ništa neće pitati – ni kako ni odakle, ono puna kuća policije. Ispada da ne smiješ ni prijetiti!? Kakve li nesreće.

Marko Pupić Bakrač već osam godina ne radi ništa drugo osim što maltretira, zlostavlja i nasrće na sve moguće načine na random odabrane adrese, sve sa samo jednom premisom, prvom i zadnjom koju je zapamtio iz djetinjstva – “reci joj dok ti ne kaže”.

Galami, provocira nerede i sukobe, vrijeđa, kleveće, podmeće i rovari sa sve redom sličnima sebi kao neka neuka i podla baba kakvu svijet nije vidio. Pod platformom, dakako, “drž’te lopova”.

Hoće li ga netko pitati konačno – gdje su lopovi bili prije 2013., kad je “izmaltretirana obitelj Pupić Bakrač” nogom u dupe izbačena sa Zračne luke Zadar?

Do tada je sve bilo ok?

Kakva glupost.

Jednaka onoj da je “kineski ražanj” nakon policijske posjete sve sem ražnja na kojem Kinezi okreću pse (a pas sa slike je zadarski župan).

Sad je “kineski ražanj” – “sintagma“, “vic”, “stari narodni izraz”… Ni prijetiti ne zna kako treba. Što je donekle i u skladu sa svim ostalim aspektima njegova života. Na terorističkim (nikako ne političkim!) tiskovnima se predstavlja kao inspektor RH, na radnom mjestu ga nema, kod kuće je rogonja… Pa jasno da na kraju nije niti onaj tko bi prijetio?

Istovremeno, MPB je jedini sudionik političkog života u Zadru otkad pamtim, a koji je u kratkom periodu više puta “imao posla” s oružjem. Te mu je bačena bomba, te prodaje oružje, te mu je u kući pronađen cijeli arsenal…

Učinak sudjelovanja MPB u društvenopolitičkom životu Zadra ravan je savezničkom bombardiranju grada. Trebat će desetljeća da nakon ove predstave ovdje izraste opozicija vrijedna slušanja, rasprave i komentiranja.

U pravu je Longin kada kaže da čak niti nije pitanje vlastitog straha kad prijavljuje prijetnju Marka Pupića Bakrača na čijem je Facebooku i dan danas “obećanje” da će biti nabijen na kolac.

Marko Pupić Bakrač je možda bio nebitan, pa je možda poželio postati bitan, možda je u nekim trenucima to i mogao biti, ali danas je krajnje opasan, suočen sa drugom starom narodnom – “dabogda imao, pa nemao”.

U jednom je trenutku imao sve – gradilišta, stanove, punu kesu i medijski mir.

Danas je obrnuto. Žena je bez posla, njemu se ozbiljno trese stolica u Ministarstvu poljoprivrede, pod povećalom je čak i opravdanost bolovanja na kojemu je skoro tri mjeseca, na zadnjim je izborima potvrdio biračko tijelo u težini 128 glasova. Umjesto pilota s aerodroma, horde turista i građevinskih radnika, kućama mu sad šetaju DORH, porezni inspektori i policija.

Sad je pravi trenutak za ispeći kokice, zavaliti se i gledati. Tko mu je sljedeći kriv i tko će platiti?

Jedini je problem što se komedija s elementima krimića naglo pretvara u ratni film.

Neugodna poruka svih predstava u režiji Marka Pupića Bakrača jest – “mene ne dirajte jer ćete požaliti” i vrlo brzo će to biti jasno svima.

On stoji na prvoj crti obrane krajnje sumnjivo stečenog obiteljskog bogatstva i ni metar dalje. Do sada mu je sve pošlo za rukom, pa misli da će i prijetnje.

Na potezu je Ivica Škara i ODO Zadar.

Može li Marko Pupić Bakrač što nitko ne može?

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

MADE IN KLOKOČEVCI Je li Glasovac zadarska Slavonka, slavonska Zadranka ili – zagrebačka karijeristica?

Objavljeno

-

Netko je strašno zamjerio jer je u zadnjoj kolumni o rasulu u SDP-u Zadar kao krivo napisano da je Sabina Glasovac “sa sjevera Hrvatske”.

Jer da Slavonija nije na sjeveru nego na istoku. Toliko smo veliki. Da nam je malo i četiri strane svijeta.

Uz duboke isprike, dopuštamo da je Glasovac i sa samog zenita iznad Slavonije, Dalmacije i Zagreba, pa da je to predisponira za političko čudo koje je danas kandidat za gradonačelnicu Zadra, sutra za saborskog zastupnika iz Slavonije, dogodine za međimursku županicu (?)…

Najpreciznije moguće, aktualni glas Slavonaca u Saboru i članica Predsjedništva socijaldemokrata u Zadru nije ni sa sjevera ni sa juga nego – iz Klokočevca.

Selo je to površine 33,58 km², sa oko 160 kuća. Je li presudno jesu li Klokočevci na jugozapadu, sjeveroistoku, sjeveru ili nadiru Republike Hrvatske… čini se da i nije.

Bitnije pitanje jest kako je žena iz Klokočevca uspjela postati članicom Predsjeništva SDP-a Zadar 2020. godine?

Tri dana nakon što je dospjela u Sabor zahvaljujući glasovima “rodne” Slavonije.

I kako je došla u poziciju da žica glasove “svojih” Slavonaca tri godine nakon što se nudila za gradonačelnicu – Zadranima?

Istina, nije da ne odgovara smjeru kojim zadarski SDP tone već godinama.

Članica Predsjedništva iz Slavonije ustvari se sjajno uklapa u vodstvo koje čine fetivi Zadrani Radeta, Mrčela i Gaši.

Radi se o tome da se još od mandata Antuna Novoselovića Baje Slavonci dobro zabavljaju sa zadarskom političkom scenom, sa SDP-om Zadar i sa samim biračima.

Baja je izgradio milijunski biznis na plećima poreznih obveznika, a Glasovac saborsku plaću i mirovinu.

Krajnje je pogrešno nazivati je i zadarskom Slavonkom i slavonskom Zadrankom. Nakon svega viđenog, sa sigurnošću se može reći tek to da je njena prava adresa – Zagreb, a jedina domovina – matična banka.

Zadar se i bez navedenih od neovisnosti zaista nagledao kojekakvih igrokaza na sceni koju zovemo političkom, ali ova se čini posebno iskarikirana.

Ovo nisu političke igre u SDP-u. Prije igre gladi.

 

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu