Zašto muškarci još uvijek ne razumiju naše hormone?

Objavljeno: 08.2.2018. u 08:09
Autor: , e-mail: blondie@znet.hr

Najnovije

Posljednji komentari

Marketing

Umre mi laptop, zakvačim retrovizorom zid od zgrade, polomim se niz stepenice, zaplačem na kroasan u izlogu pekarnice, uspijem se posvađati sama sa sobom, tražim smisao života – pogodi što mi je?

Prvi dan ciklusa, naravno.

Dok se ja tako dovlačim do stana, on me zove deset puta, ne zna gdje je kuhalo za čaj, ne zna ugasiti mašinu, traži trenirku za teretanu, žali urliče, a meni se maternica odvaja od utrobe, boli me mali prst na nozi, muka mi je cijelo jutro, nedefinirana tupa bol prati me od jutra, ali on ne odustaje pita me bi li mu donijela s trafike časopis???

Mrzim zvuk njegova glasa na telefonu, no ipak se skuliram i samo kažem ok.

Ulazim u stan, zabijam mu časopis u glavu, padam na kauč i samo želim nestati na par sati.

On me gleda na intervale, pogleda pa sakrije rukama oči, jer na spomen menstruacije pozeleni, a očito je i skužio da su u igri oni danu u mjesecu, pa je odmah poplavio, možda čak mora i na wc jurećim korakom.

„Boli me, što se čudiš?“ – uzdahnem s kauča.

„Baš te ono boli?“ – pogleda me prestravljen mužjak.

Da, da boliiiiii, kida me trbuh, jajnici vrište, leđa mi se odvajaju od trupa, želudac mi kruli od gladi, kosa mi izgleda kako da sam držala listiće špeka cijelu noć na glavi, ukratko – ja sam zgaženo biće, a on je i dalje šokiran.

Kao da mu je prvi put da me gleda za vrijeme ciklusa. Svaki put isto, svaki put se prepadne tog nehumanog ženskog stanja.

„Hoćeš jesti, trebaš tablete, zašto šutiš, jesi umrla?“ – Samo je dio njegovih plačućih upita prema meni, dok gleda prema praznom štednjaku, ali čak suosijeća trenutno sa  svojom umirućom djevojkom pa ne pita što imamo za večeru. Hvala mu na tom.

Ležim, čekam da tablet krene djelovati, mrzim cijeli svijet, a on hoda po stanu, gore-dolje, i ne zna kako da mi pomogne jer se on se i dalje boji žene koja krvari. Uz to je i gladan pa je živčanost obostrana.

„Uzmi si nešto sam jesti, ne mogu sad kuhati“ – dobacim s kauča pogledom bjesne mačke.

Ok, shvatio je, odlazi do frižidera i pravi sendvič.

Bravo ljubavi, bravo, spašen si!!

„Hoćeš ti jesti ?“ – dobaci on dok ruje po frižideru.

„Umukni, samo umukni“ (mislim u sebi), neka droga proradi pa će se i moj racio vratiti u opticaj. Ne zamjeri, nisam svoja, a bome ni tvoja trenutno.

„Neću sad, poslije ću“ – odgovorim dok u usta ubacujem zadnju kockicu čokolade, a u drugoj ruci držim čips jer želim istodobno u sebe ubacivati i slatko i slano. Nevjerojatan osjećaj, tijelo želi najjnezdraviju hranu, ma možda i njega želim pojesti, ne znam. Možda ga volim i mrzim istodobno.

Ukratko, samo želim da me prestane boljeti i da mogu funkcionirati i ubrzo se vratiti u opticaj.

„Ja ne znam kako ti to preživiš. Svaki misec tebe to kida, svađaš se kao da me mrziš najviše na svijetu, čistiš mi felge od auta, ribaš ormare i ja i dalje ne razumin zašto“ izreče to moj muškarac i zapali cigaru.

„To ti je tako, žene se naviknu na to. Sastavni dio našeg postojanja. Ne pita nas nitko hoćemo li prvi dan menstruacije raditi produktivno, hoćemo li na vrijeme odvest djecu na sport, otići u trgovinu po namirnice, biti nasmijane i radosne – moramo obaviti sve” – kažem mu i pokrijem se po glavi.

On je pojeo, ponovo me gleda, ja ne želim nikoga, a opet želim da me malo pomazi, da mi kaže da sam smisao njegova života.

„Želiš čaj, hoćeš još jednu deku?„ – dobaci moj čovjek dok još uvijek malo izgubljen hoda po stanu.

E sad ja želim da me ljubi, da me voli, da mi iskazuje najveću nježnost ikada, a opet želim i sladoled s pistacijom, želim pečenu piletinu, puno toga želim očito.

Nenormalna sam, ali samo ovih par dana. Mora i ova menstruacija proći, pa ćemo opet biti sretni.

“Ne, ne trebam ništa, samo molim te ako može jedna usluga” – gugnem ja.

„Reci ljubavi“ – kaže on pun radosti koja ubrzo nestane.

„Trebam noćne uloške, zaboravila sam u trgovini” – (što nije ni čudo jer sam kupila umjesto ručka novi stolnjak) nježnim glasom zavapim.

Pozeleni, umre, stopi se s kaučom i odgovori:

„Nema šanse, ne mogu.”

„Što je to problem? Uđeš u trgovinu, pitaš, kupiš, platiš i odeš“ – kažem već ljuta.

„Ne mogu ženo božja, muka mi je, mi to ne radimo, neću“ – kaže čovjek od dva metra i problijedi do kraja.

I što sad? Mene boli, on se boji, što ćemo? A neupitno trebam uloške i to noćne?

Nikada neću razumjeti njihov strah od tih dana u mjesecu.

Idem zvati sestru. On se boji always krilaca, a kaže da bi išao u rat da sad zatreba.

#muškarcisujačispol #muškarcisuhrabri #ženesukrke

 

 

 

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 5.0/5 (6 votes cast)
Zašto muškarci još uvijek ne razumiju naše hormone?, 5.0 out of 5 based on 6 ratings

Komentirajte ovaj članak

mojtv.hr - kompletan tv program