Malo iza osam sati ujutro autobus nas je iskrcao ispred rampe. Pred nama velika bijela zgrada, na kojoj stoji natpis plavim slovima: Psihijatrijska bolnica Ugljan. Prohladno je i hladnoća još uvijek zateže lice iako se u daljini nadzire maglovito sunce.

Pao je kratak dogovor s ravnateljem bolnice, dr. sc. Mladenom Mavarom, da poslikamo što nas interesira, osim pacijenata koje fotoaparat može i uznemiriti.

Spustili smo se prema moru. Iza upravne zgrade skrila se uvala Lučica. Veliki travnati teren na kojemu su dva metalna nogometna gola. Iza njih pet redova mladih maslina, a malo dalje predivno bistro more i desetak čamaca vezanih u uvali.

Putem kojim smo i mi došli spustio se jedan pacijent bolnice. U ruci je nosio najlonsku kesicu, koju je odložio pored sebe kada je sjeo na klupu ispod razgranate krošnje crnike. Pogled je uperio u daljinu, negdje prema otoku Ižu ili Ravi, na nas se nije ni obazirao. Tko zna o čemu je razmišljao, tu na klupi pored mora, razgovarajući sam sa sobom, kao da je sam na svijetu.

Pomislih, tko od nas barem jednom u životu nije razgovarao sam sa sobom, s onim svojim unutarnjim ja.

Prošli smo pored njega. Iz njegovog svijeta trgnulo ga je škljocanje fotoaparata ali nas je samo ispratio pogledom i opet “zalutao” negdje u daljinu loveći obrise sunca na horizontu. Kao nasukan čamac pod sjenom stabla. Prokleta bolesti!!

Vonj mora, soli, borovine i dolazak djelatnika bolnicu kao da je prenuo iz sna.

Psihijatrijska bolnica Ugljan paviljonskog je tipa i u 6 samostojećih objekata smješteno je 12 odjela.

Kompleksom cijele bolnice razbacane su rozo, bijelo i zeleno obojene zgrade. Sasvim uz ogradu stisnuo se mali market kojim se služe i djelatnici i pacijenti bolnice.

Tu negdje prišao nam je jedan pacijent u zelenim hlačama, kakve u principu nose svi pacijenti i kariranoj košulji. Prosjed čovjek kasnih četrdeset godina otprilike s blaženim osmijehom na licu. Pristojno je pružio ruku pitajući nas odakle smo. Odgovorismo mu “iz Zadra”.

- I ja sam iz Zadra, na licu mu je opet zaigrao osmijeh. “Ja sam Nešo s Bulevara”. I ja se predstavih njemu, kažem Marko i pružim mu ruku.

- Marko, kao Marko Ostarčević, odgovorio je i nagnao me na razmišljanje. Marko Ostarčević bio je poznati zadarski košarkaš iz šampionske generacije 1964./65. godine. Bilo mu je drago, rekao nam je što smo se upoznali i otišao u suprotnom pravcu.

Deset je odjela u bolnici na kojima borave pacijenti, osam muških i dva ženska. U kompleksu su još smješteni i upravna zgrada, servis rublja, kuhinja, dnevna bolnica, muška i ženska radna terapija, ekonomat, tehnička kancelarija, mehanička radionica, bravarska radionica, skladište, zidarska radionica, portirnica, prodavaonica, ekonomija, igralište i likovni atelje.

Put nas je odveo do odjela broj deset. Velika bijela zgrada ispred koje je zeleni stol sa stolicama. Pored zgrade, prve zrake sunca hvataju dvojica pacijenata koji se u bolnici liječe od alkoholizma. Prolazimo pored njih.

- Dok čovjek može pojesti znači da nije bolestan, jedan govori drugome i skupa škiljeći u sunce puše cigarete. Iza zgrade igralište za balote, a rublje se suši na konopcima. Susrećemo i glavnu sestru tog odjela. Kaže nam kako je jedan pacijent donirao veš mašinu odjelu.

- Oni su ovdje sasvim samostalni. Sve rade sami. I obavezno nam dojave čim primijete nekoga, objašnjava kako nas je našla.

Dolazimo do upravne zgrade, spremni za razgovor s ravnateljem bolnice dr. sc. Mladenom Mavarom, koji nas je ugostio u svom uredu.

Priča kako je bolnica izgrađena 1942. godine tijekom Drugog svjetskog rata, a izgradili su je Talijani.

- Namjera im je bila da tu bude logor koji međutim nikada nije zaživio jer je Italija u međuvremenu kapitulirala. Zbog problema s prostorom za psihijatriju, jer je tada trend bio da takve ustanove budu što dalje od grada i ljudi, 1955. godine osnovana je Psihijatrijska bolnica tu na Ugljanu i na Rabu, ističe doktor Mavar i dodaje kako imaju kapacitet od 483 kreveta prema ugovoru s HZZO-om i 25 stolica, što će reći, pacijenata u Dnevnoj bolnici koja je smještena u Zadru, kod Hotela Iž.

- I tamo je psihijatrijska ambulanta kako bi pacijentima kojima je problem putovanje omogućili pregled u gradu. Jedina smo ustanova u Zadarskoj županiji koja pruža i psihologijske usluge za odraslu populaciju, doznajemo od ravnatelja Mavara.

U bolnici radi oko 311 zaposlenika, od čega je 13 liječnika specijalizanata i 11 ostalih liječnika, 4 psihologa, 2 socijalna radnika, jedan farmaceut odnosno voditelj ljekarne u sklopu bolnice, dva viša laboranta, 13 viših medicinskih sestara i dva doktora znanosti.

Tijekom prošle godine u bolnicu je primljeno 814, a otpušteno 818 pacijenata, ističe dr. Mavar dodajući kako je intencija da se pacijenti saniraju i dovedu u relativno dobro stanje kako bi ih se moglo otpustiti u njihove obitelji.

- Učimo ih stvari koje su bitne za izlazak i život izvan bolnice. Tijekom liječenja uključeni su u radno okupacijsku terapiju. Bave se svakodnevnim stvarima. Imaju likovni atelje kako bi mogli izraziti svoju kreativnost. Nerijetko organiziramo i izložbe, otkriva nam doktor Mavar.

Da pacijenti ne klonu duhom brine se svećenik koji dolazi svake subote, jer je nedjeljom zauzet i održi svetu misu.

- Uglavnom, nastojim ih pripremiti na život izvan bolnice, koliko god je to moguće, ističe ravnatelj koji nam potom objašnjava kako su dijagnoze pacijenata koji tu borave raznolike, od uglavnom psihoza razni vrsta, preko blažih depresivnih poremećaja, PTSP-a, do alkoholičara koji su na putu izlječenja. U bolnici bi se kako doznajemo trebao uskoro osnovati i odjel za liječenje pacijenata s komorbiditetom. Radi se o osobama s više dijagnoza uz ovisnost.

- Mi primamo takve pacijente. To je i politika Grada i Županije da imamo dio hospitaliziranih tretmana i liječenja, ističe doktor Mavar i dodaje kako stalno rade na razbijanju stigme o teškoj psihijatriji na Ugljanu.

- Otvorena smo bolnica, bez ograda. Svi naši pacijenti, za koje se pretpostavi da mogu boraviti vani, stalno su u krugu bolnice. Ljeti se nerijetko i kupaju. Imamo čuvara plaže koji pazi da se slučajno netko ne utopi. Neki čak imaju izlazak do sela u kupovinu, uz naravno odobrenje i procjenu liječnika. Surađujemo i sa Općom bolnicom u Zadru. Jesmo dislocirani, ali možemo za dvadeset minuta prebaciti pacijenta odavde u Zadar, ističe doktor Mavar i ponavlja kako je tendencija ustanove pacijenta što prije osposobiti i educirati, kako bi se uspješno vratio u svoju socijalnu sredinu.

Nakon razgovora s ravnateljem smo se uputili u obilazak samih odjela, počevši od laboratorija i ljekarne pa nadalje.

Popeli smo se na kat zgrade u kojoj je muška radna terapija. U prostoriji, čiji pogled puca na zadarski kanal i otoke u daljini, zatekli smo nekolicinu pacijenata i njihovog voditelja Alena Lisicu.

- Ovdje izrađujemo metle, velike i male. Dnevno do 12, 13 komada, a okvira za slike pet do šest. Pacijenti tu dnevno provode šest sati jer im je i ovo dio terapije, kazao nam je Lisica. Saznali smo i da se metle prodaju, a materijal za njihovi izradu naručuje bolnica.

- Odlični su. Rade super. Smijemo se, priča nam voditelj. Pitamo ga tko je najbolji u izradi metli?

- Delija. On je pravi majstor. Bitno jer da su pacijenti zadovoljni, dodaje Lisica i pokazuje nam kako se tu uz metle i okvire za slike izrađuju još i pletene košare, otirači od kukuruzovine, a nekada su se čak uvezivale knjige za knjižnicu. Sada pak bolnica uvezuje samo za svoje potrebe, ističe voditelj.

Napuštamo veselo društvo i spuštamo se iza zgrade u prizemlje. Ravnatelj otvara bijela drvena vrata. Unutra, s lijeve strane, u jednoj ovećoj prostoriji, dvojica igraju stolni tenis. Omeli smo ih.

- Nemoj me slikati. Jučer sam došao. Imam PTSP, kaže nam jedan od njih kada je ugledao fotoaparat.

Krenuli smo desno, opet za ravnateljem Mavarom, koji je otvorio još jedna vrata. U uskoj, ali dugoj prostoriji, u kojoj u pravi plan izbija velika drvena polica puna knjiga boravilo je nekoliko muškaraca. Ispred nas veliki drveni stol za kojim su sjedila dvojica. Jedan je gledao u nas, drugi u prazno. Za stolom u kutu njih par gledalo je televiziju, a u pozadini se čula glazba. Opuštajuća. Svi u glas skočiše i pozdraviše ravnatelja.

- Kako ste doktore? Živjeli!

Ravnatelj Mavar pljesnu rukama i upita ih: “‘Ajmo, tko vozi biciklu”, aludirajući na biciklu koja je bila odmah pored stola, a čiji je prednji kraj bio učvršćen za tlo, dok je na zadnjem stajalo kolo.

- Evo ja. Ja ću vam pokazati kako se vozi bicikla, skočio je pacijent koji nas je promatrao kada smo ušli i veselo je zajahao biciklu.

- Pali iz prve i ne moraš davati gas, kazao je vrteći pedale. Ostali su nas gledali pomalo zbunjeno, s čuđenjem, kao da samo im svojim prisustvom narušili njihovu svakidašnjicu.

Krenuli smo dalje. Ravnatelj nas je proveo kroz veliku salu u kojoj se održavaju priredbe i izložbe. Vidjeli smo ručno rađene radove pacijenata. Razne slike, figure napravljene od školjki, izvezene goblene. Unikatne tvorevine ljudi koji unutar kompleksa bolnice žive jedan sasvim svoj svijet.

Došli smo i do kuhinje. Rekli bi, konačno. Jer glad nas je već bila oduzela, a nešto je fino mirisalo. Sjeli smo za stol skupa da ravnateljem. Tanjur pašte i fažola prijao je kao što se ono kaže “ko budali triska”.

Vrijeme je za odlazak. Pojavio se bijeli kombi sa znakom crvenog križa, koji nas vozi na trajekt. Zajedno s vozačem, ravnateljom Mavarom i i još nekolicinom djelatnika krenuli smo prema Preku. Putem se iz radija razlio Baretov napukli glas, pjevao je “Teške boje, njima ja sam obojen”.

Pred nama je bilo trajektno pristanište, a teške boje ostale su iza nas.