Connect with us

Arijana Baraba

Rođendan(i)

Objavljeno

-

Bila sam ovih dana na dječjem rođendanu. Jednom od onih protiv kojih sam, oštro, a događa se vani, u jednoj od igraonica. Imala sam rezolutan stav o tome. Sjajno za roditelje, okrutno prema djeci. Jer, mislila sam, nije rođendan ako u baš svakome trenutku tih 15 sati otprilike, koliko ste obuzeti tim događajem, niste potpuno odsječeni od informacije o tome gdje vam je glava. I dijete. To je, otkrivam sve jasnije, moj pravi stav o rođendanima. Nema boljeg od onoga kad u prostoriju za objektivno najviše deset uglaviš 27 odraslih i svakome po jedno dijete. Po koljenu. Nema ljepšeg od mirisa kupovnih kolača, nakon deset minuta zasutih pepelom koji nekontrolirano leti stolom jer pepeljara nikad dosta, otfikarenih komada lampiona u čašama, pa čarobnih sati i sati čišćenja za hordom gostiju… To je pravi rođendan. A ne kad nemaš što i za kim čistiti. Što je to? Kakav je to rođendan?!

Istina je zapravo da je ovo s igraonicama, otkrila sam, sjajna stvar. I, najiskrenija moguća. Djeca se igraju u prirodi, u samo za to određenom prostoru, roditelji su na distanci koja osigurava da nitko ništa neće slomiti, a opet da će se jedni moći igrati, a drugi čuti svoje misli, vjerojatno i popiti kavu… Uvijek ima lakši i teži put, dakle.

Jeste li čitali Kunderu, Nepodnošljivu lakoću postojanja? I pitanje bez odgovora – što je bolje, lakše ili teže? Izuzev gornje situacije, otkrivam ipak da je u pravilu teže – ljepše. Pa je utoliko, možda, i bolje? Ne, nećemo sada o tome, nego red je da i ovdje sažmemo proteklih 365 dana u 56 redaka. Isprva nisam željela. U času sam zapravo ispalila kako bih, iznimno, kada bih mogla, okrenula se za sobom i zapalila fitilj da u trenu izgori do najsitnije čestice godina koju ostavljam za sobom. Poslovnu, htjela sam napisati, ali bilo bi pogrešno. U (ovom) poslu nema poslovnog i izvanposlovnog, to najbolje znaju naši najbliži. Da bar… Bila je ovo teška godina, sve u svemu. Prava Kunderina, teška. Otud “fitilj” i otud prvotna ideja da se preskoči obilježavanje obljetnice, na bilo koji formalan način. Međutim, bilo bi to pogrešno, brzo sam shvatila, i sad dok ovo pišem – u pet do dvanaest, kao i sve u životu, pod naletom adrenalina – shvaćam koliko je ovih 365 dana ujedno i dragocijeno. I loše je ponekad dobro, ajmo dodatno otežati originalnu Kunderinu dilemu. Ako loše dovoljno dobro iskoristiš…

No, što je to što je proteklu godinu činilo ovako teškom da imam osjećaj da mi svaki minuli dan doslovce lomi kosti i danas? Posebno danas. Odgovor je, nažalost, ljudi. Ne ekonomska kriza i ne porođajne poslovne muke, nego ljudi sami. I to mladi ljudi. Prošlo je desetke njih kroz redakciju Z NET-a u posljednjih godinu dana i… Bilo je svega, zaista. Jedna je djevojka, moje godište, u redakciju došla tražiti posao s izjavom kako je sto posto sigurna da ga neće dobiti jer nema vezu. Dobila je posao. Plakala je od sreće i zahvaljivala. Ujutro je došla raditi. Dodijeljena joj je, za početak, tiskovna konferencija Turističke zajebancije u 11 sati. Do tada neka gleda što drugi rade i čita novine. U pola dvanaest je dotrčala s tiskovne, iz Callegra, opet plačući, rekla mi je da je to za nju veliki stres koji ne može izdržati, pa će uzeti još koju godinu pauze od posla i “polako krenuti dalje”.
Slučaj drugi. Naša prva audicija za novinare. Dolazi momak odjeven u pohabane traperice i istu takvu majicu, pothranjen, ispijena lica i lošeg držanja. Kad sam ga ugledala, nisam prepoznala momka kojeg su mi preporučili, bježao je iz jednog zadarskog tjednika “kud bilo” i tvrdili su da je talent. Pomislila sam, nikad to nisam izgovorila – “ovaj je došao raditi probleme”. Tako se i ispostavilo. Utvrdili smo da redakcija radi od 8. On je uporno dolazio u pola devet, devet… Gotovo svako jutro smo ga zvali, budili, molili praktički da se pojavi na poslu. U konačnici smo mu pomakli radno vrijeme na deset. Samo za njega. Tad je počeo na vrijeme dolaziti na posao, ali je krenuo gubiti pozive za terene koji su mu dodijeljeni. Propuštali smo zbog njegova nemara raznorazne tiskovne, vijeća, skupštine…, a teme koje sam mu davala na obradu nekim čudom nikada nisu dovršavane. Ispostavilo se da, osim s buđenjem, ima problem i sa ženskim autoritetima. Danas se više ne sjećam kako, ali sve je to preživio na radnom mjestu u Mediumu. Dok nismo u njegovoj ladici pronašli bocu Pelinkovca i otkrili da danima laže kako ne može dobiti “osobu A” na telefon, a zapravo je ni u jednom trenutku nije niti zvao. Suočen s time, prekinuo je razgovor i naprasno napustio radno mjesto. Dobio je, jasno, izvanredni otkaz. Sa tri mjeseca zakašnjenja. Osveta za činjenicu da zbog toga neće primati naknadu sa Zavoda za zapošljavanje bila je brza i efektna. Ispisao je desetke (anonimnih) prijava na sve adrese u Zadru kojih se sjetio. Prošli smo sve valjda provjere svih redom organa zakona i reda. Među njima i Inspekciju rada. Mlada inspektorica koja je neiskustvo na planu zarade i rada nadomjestila suficitom nekulture i arogancije pretresla nas je kao zadnje lopove, sve redom optužila za laganje i strahovladu, te dvaput i priprijetila, u konačnici je (pogrešno) pronašla tek to da izvjesnom prijavljivaču u koži novinara nismo ispostavili na vrijeme – platnu listu.

Sjećam se danas još jedne mlade kolegice. Jedna od onih koje vam ostave gorak okus u ustima, a da nikada ne saznate točno zbog čega i kako. Nakon desetljeća i pol ovoga posla, imala sam dobar predosjećaj u vezi s njom i povjerila joj nakon pet mjeseci rada nešto širi opseg posla. Nakon deset dana, plačući me nazvala da ne može izdržati stres. Razgovarale smo i pitala sam je li preopterećena. (Greška prva, sad znam.) Rekla je da nije, nego da ne zna što da radi na poziciji koja joj je dodijeljena. Pitajući se o čemu, dakle, razgovaramo, pozdravile smo se, u suzama, dakako, njezinim. Završila je za sada u drugom zanimanju. Radi za duplo manju plaću, u poslu samo nalik novinarskom, ali prenijeli su mi da je jako zadovoljna. Ima 30 godina, više ne plače, ima vremena za partije, ali niti ne odzdravlja na ulici. Ona je shvatila tko joj je kriv, a ja ni danas ne znam – za što.

Onda konobarica iz obližnjeg lokala. Čula je za oglas i, premda se tražio tada već novinar sa iskustvom, a ona takvog nije imala, osim sa nošenjem čaša, prijavila se i nastupila pred nas sva bahata, samouvjerena, što mi se svidjelo. Počela je raditi svoj probni rok. U 30 dana je zakasnila 3 puta. Dva puta je opomenuta, a treći put, nakon što je odbila donijeti i papire potrebne da je prijavimo, zamoljena je da više ne dolazi. Umjesto u pola devet, na posao je tog dana došla prekidajući započeti kolegij u 8 i 45. Kolegi Paviću je poslala SMS u kojemu stoji da je “to jutro dobila menstruaciju, te je morala u Konzum po higijenske uloške i sad je, eto, kažnjena jer je žensko”.

Mogla bih do jutra ovako. Zbog navedenoga, i brojnih sličnih situacija koje smo prolazili zajedno sa svim drugim početničkim greškama koje se, čujem, praštaju i najnemilijima, pa se nadam da će jednoga dana i nama, ovih 365 dana iza mene… Trudim se ne osvrtati i zapravo sam kategorički protiv normi, standarada, formalnosti… U ovih 365 dana nije mi se dogodilo ništa što ni svima vama, redom. Samo ono što sam sama prouzročila, utolika je i moja sreća, a razlika među svima nama može biti eventualno u tome koliko smo toga spoznali da nam se dogodilo. To je već umjetnost. No, opet, je li bolje spoznati ili ne spoznati… I to je veliko pitanje na koje nemam odgovora.

Na sreću, Bog vam zaista da onoliko tereta koliko zna da možete ponijeti i, svako toliko, premda to tek imam zaslužiti, dio tereta i preuzme na sebe. Upoznala sam u ovih godinu dana i neke nove ljude, sjajne, i da nije bilo onih prvih, loših, veličinu ovih drugih vjerojatno nikada ne bih spoznala u pravom svjetlu. Ne znam primjećujete li takve situacije, ali pouzdano znam da ih imate, kada vam se čini da će se sve srušiti, da nema izlaza, da je gotovo, da je sve loše i, taman što ste se s time odlučili saživjeti, odnekud, potpuno nezasluženo, neočekivano, nenajavljeno… Netko tko će pružiti ruku, ništa ne tražeći. Nekad se taj Godot manifestira kao razgovor, poklonjeno vam vrijeme, važan savjet, slušanje, nekad kao osmijeh, praštanje… U ovom gradu pored nas žive sjajni ljudi, znate li to? Veliki, pametni, hrabri, vrijedni… Od svih sam nešto naučila.

Jedni, naši vjerni čitatelji-komentatori, Sijuks, Putin, Guvernator, xyz, Mendul, Mate, Arijan Barbarin… Naučili su me kako primati pljuske i kako dočekati pohvalu. Na nogama, črvsto, i jedno i drugo. Kako mi je stari jednom rekao – “kad ti je dobro, ne likuj, kad je loše, ne kukaj”. Točno tako.

Drugi, moji dragi prijatelji iz vremena prije Z NET-a, pokazali su mi koliko toga, ako smo zajedno, možemo izdržati i iz svake nevere izaći samo jači. 365 dana Z NET-a donijelo mi je i nova prijateljstva, tamo gdje sam se najmanje nadala, kao i uvijek. Na sve njih jednako sam ponosna. Sve što danas jesam, dugujem upravo njima. Ono što nisam, a trebala bih, zbog njih se trudim postati.

U konačnici, na prvom i posljednjem mjestu, tu je i postava samog Z NET-a. Nas desetero, na današnji dan. Redom hrabri i pametni mladi ljudi koji se ne plaše stresa i nemaju problema sa svojim (i suprotnim) spolom, ne bježe od posla i odgovornosti. U njih polažem najveće nade. I u vas, dragi čitatelji. Imamo dva izbora, u svemu, uvijek je tako. Prvi je lakši. Ići nizvodno, prihvaćati, ne sumnjati, slagati se, potvrđivati, ne prosuđivati… A drugi je – drznuti se. Taj je teži. Kunem vam se, i bolji je. To je onaj detalj s kojim zaboravaljaju računati oni koji nam putem podmeću klipove. Nakon svakog pada – ponovno ustajemo. Sve jači.

Hvala na suradnji i, budite pametni.

 
Nastavi čitati
10 komentara

10 Comments

  1. mendul

    20. rujna 2011. at 12:28

    Bravo, bravo!!! Tako razmisljaju i rade, pametni i hrabri. Jos jednom, samo naprid, i iskrene cestitke za prvi rogjendan!!!

     
  2. slavko

    20. rujna 2011. at 15:10

    Cestitke za prvi rodjendan, samo je li ova kolumna bila mjesto za ispljuvati bivse suradnike… zapravo, ovo je kolumna o arijani, ne o znetu

     
  3. Arijan Barbarin

    20. rujna 2011. at 16:27

    “Jedni, naši vjerni čitatelji-komentatori, Sijuks, Putin, Guvernator, xyz, Mendul, Arijan Barbarin… Naučili su me kako primati pljuske i kako dočekati pohvalu. Na nogama, črvsto, i jedno i drugo. ”

    Lipa moja izabrala si posao koji je “**ben” po defoultu. Jedini posao di nemozes biti “**ben i posten” jer su davno odumrla pravila Waltera Cronkitea..

    Sricom, nas 20ak cita dnevno ovo sto pises, i trudimo Ti se pomoci, netko ovako netko onako, manje ili vise destruktivno. Ono sto te ne ubije to te ojaca, osnovno nacelo evolucije !!

    Sritna Ti godisnjica, i zelim Ti maximalnu neovisnost, nepristranost, otrovno pero i da budes vrh koplja pravednosti.

    Do tad bit cu Ti vjerni kriticar naravno 🙂

     
  4. xyz

    20. rujna 2011. at 18:18

    Bravo Arijana, svaka čast i čestitke povodom prvog rođendana! Samo tako i nastavite! 🙂

     
  5. sijuks

    20. rujna 2011. at 20:38

    Imao sam namjeru otkriti svoj identitet. Ali ništa.Drugom prilikom. Nemam namjeru i neću zloupotrebljavati svoj prikriveni identitet.
    Čestitam na prvoj godišnjici rada. Dobro je ali očekujem i bolje. Ponekad ma stvarno naljutite.
    Razumijem, nebi bilo dobro kad bi svi razmišljali na isti način.

     
  6. Boris Perović

    20. rujna 2011. at 20:50

    ok, zašto nemamo više tu anketu za koju bi stranku zadrani glasali vidljivu? pa nigdje se ta anketa vidi. morao sam utipkati “anketa” da je nađem… ajde stavite natrag tu anketu na naslovnu stranicu.
    nije ovo preoblikovanje vašeg portala baš sretno riješenje.

     
  7. Mate

    20. rujna 2011. at 20:54

    Moj pokojni čaća mi je govorio:treba biti pošten,pravedan i nemilosrdan. Mislim da ste vi upravo takvi. Moje čestitke za godišnjicu rada sa željom da i dalje sa istinom tućete -PANTAGANE !

     
  8. xo

    24. rujna 2011. at 13:13

    zanimljiv izbor oružja za popljuvati bivše djelatnike. sretan vam rođendan u svakom slučaju!

     
  9. Prolaznik

    24. rujna 2011. at 13:17

    Koliko sam ja shvatila ne pljuju se tu djeca nego roditelji koji su ih tako lijepo odgojili i uvalili drugima na brigu – sretno im bilo!

     
  10. Arijan Barbarin

    30. rujna 2011. at 11:03

    10 dana bez stranice texta ?? Arijana, di je inspiracija ? Ili si nedaj Boze dobila ovu jesensku virozu ili koristis ovo “Bablje lito” za uzivanje ?

     

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Arijana Baraba

ONLINE (Na)opaki svijet Antuna Novoselovića Baje

Objavljeno

-

Životni put našeg prijatelja Antuna Novoselovića Baje, privremenog podstanara u Zrinsko frankopanskoj 20, nadnaravna je priča s elementima misterije i znanstvene fantastike koja će gledatelja u neizvjesnosti držati prikovana za stolac sve do samoga kraja.

Kod njega ništa nije onako kako se čini, sve je drukčije od onoga u što bi se čovjek zakleo, ono što jest, ustvari nije, i na kraju je sve isto, osim stalnih obrata u svemu i ničemu.

Mnoge smo situacije i ljude do sada uspoređivali sa kultnim američkim serijalom „Zona sumraka“, ali nikad ovoliko osnovano.

Redom…

Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Baja je nekad bio šef zadarske Krim policije.

Kao i sada, u medije je češće dospijevao zbog skandala, no zbog rezultata posla.

Slučajno ili ne, usred mnogih skandala o kojima se iscrpno pisalo, Baja je…

Dobio otkaz?

Nečastan otpust iz Policije?

Ne.

Orden, pa umirovljenje.

U naponu snage, u ranim četrdesetima, tek što je u rujnu 2009. dobio nagradu MUP-a zbog “iznimno visoke profesionalnosti i predanosti poslu”, u ljeto 2010. naš je Baja – prijevremeno umirovljen.

Tako “predan” policajac, netko bi pomislio, iscrpljen je od “posvećenosti” poslu pa će ostatak će života uživati u miru i tenisu, recimo?

Ne. Ovaj “profesionalni” policajac odlazi istog časa u – SDP.

Otamo grmi protiv nepotizma i raznoraznih društvenih nepravdi, tvrdi da se bez stranačke iskaznice HDZ-a ne može ništa…

Ali samo dotle dok u javnost nije procurila informacija da upravo on, točnije njegova obiteljska tvrtka, bogato posluje s državnim – HEP-om!?

Novoselović se povlači sa javne scene, nema više ništa reći ni o nepotizmu, ni o pogodovanju, još manje o javnim tvrtkama, zapošljavanju i natječajima. Nestaje sa lokalne i nacionalne političke scene i iz Gradskog vijeća, s Trga 5 bunara… Nema ga nigdje.

Ako ga tko traži, sad je u Zrinsko frankopanskoj 20. Izbacio je kamere pred ured obiteljske “Lav zaštite” i, piše na stranicama iste, bavi se zaštitom ljudi i imovine, odnosno detektivskim poslovima.

Točno kako i priliči nagrađenom, pa prijevremeno umirovljenom policajcu.

Opet – ne.

Policajac Baja niti koga štiti niti osigurava, koliko je poznato niti ne uhodi i ne provjerava.

On – čisti!?

Sa pola gradskog SDP-a, da ne zaboravimo, i očitava brojila potrošnje električne energije stanovnicima Zadra, a s metlom je došao i do Ploča, Bjelovara, Koprivnice… Do danas moguće da je pokrio i Sloveniju, nismo provjeravali neko vrijeme.

Ured od cca 20 kvadrata, zaposlenih malo i ništa, poslovno iskustvo nula, klijentela uglavnom policija i DORH… Kao da ništa nije.

Policajac Baja se reklamira kao detektiv, a u praksi čisti, na natječaje izlazi sa jednom, pobjeđuje sa desetom brojkom, direktor firme mu je sin, ali za sve se zove tatu…

Ništa ne smeta.

Inspektor prerušen u spremačicu, službeno je, ne zna proste radnje dijeljenja i množenja, ali sasvim dobro uspijeva.

Dapače. Dok se domaće gospodarstvo uslijed pandemije strmoglavo srozava, Bajina Lav zaštita doživljava poslovno proljeće.

Kako smo uvodno rekli, Baja je oživotvorena Zona sumraka.

Jedva čekamo novu epizodu.

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

Župan nije jedini. Svi se trebaju bojati Marka Pupića Bakrača, odavno!

Objavljeno

-

Najveća laž koju je Sotona prosuo jest ta da – ne postoji. Baš kao što je najveća laž koju je izrekao Marko Pupić Bakrač ona da se “njega nitko ne treba bojati”.

Kako pogrešno. Markom Pupićem Bakračem trebali smo biti užasnuti svi, odavna.

Tu je, međutim, jedna moguće još i gora njegova izjava:

“Shvaćaš li da mi je zbog tvog idiotizma izmaltretirana cijela obitelj?” – kazao je obraćajući se putem medija županu Longinu, istom onomu kojemu je par dana prije i ozbiljno zaprijetio.

Njemu je izmaltretirana cijela obitelj!?

Istom onome koji od ženinog otkaza naovamo ništa drugo ne radi ni na radnom mjestu ni kod kuće ni u krevetu, osim što maltretira i smišlja kako izmaltretirati svakog za koga mu se pričini da je korisno.

Njegova je obitelj izmaltretirana!?

Tko točno? Punica, radnica iz Maraske koja je nakon umirovljenja (prema njegovom iskazu) “u dva dana” digla zgradu sa osam apartmana na Pagu? Ili žena? Smijenjena direktorica javne tvrtke sa milijunima eura vrijednim nekretninama? Sin i nevjesta zaposleni u Bolnici dan nakon što su izašli s fakulteta? Svaki u svojoj vili s bazenom ispred, iznad i oko svakog apartmana… Sve ih vidimo kako shrvani i izmaltretirani plaču nad svojom sudbinom uz tropske koktele i roštilj okupljeni na krovnom bazenu najnovije, treće obiteljske vile u Josipa Kosora.

Kakve li nesretne sudbine. Da namakneš milijune eura, nabiješ ih svima na nos, ponosno, kao da si ih nakon 45 godina muke i znoja donio iz Njemačke, pa u istoj ulici nanižeš čak tri vile jer tebi nitko ništa ne može. Zar to nije svima jasno?

I, taman kad si mislio da je gotovo, da si prošao “lišo”, da te nitko ništa neće pitati – ni kako ni odakle, ono puna kuća policije. Ispada da ne smiješ ni prijetiti!? Kakve li nesreće.

Marko Pupić Bakrač već osam godina ne radi ništa drugo osim što maltretira, zlostavlja i nasrće na sve moguće načine na random odabrane adrese, sve sa samo jednom premisom, prvom i zadnjom koju je zapamtio iz djetinjstva – “reci joj dok ti ne kaže”.

Galami, provocira nerede i sukobe, vrijeđa, kleveće, podmeće i rovari sa sve redom sličnima sebi kao neka neuka i podla baba kakvu svijet nije vidio. Pod platformom, dakako, “drž’te lopova”.

Hoće li ga netko pitati konačno – gdje su lopovi bili prije 2013., kad je “izmaltretirana obitelj Pupić Bakrač” nogom u dupe izbačena sa Zračne luke Zadar?

Do tada je sve bilo ok?

Kakva glupost.

Jednaka onoj da je “kineski ražanj” nakon policijske posjete sve sem ražnja na kojem Kinezi okreću pse (a pas sa slike je zadarski župan).

Sad je “kineski ražanj” – “sintagma“, “vic”, “stari narodni izraz”… Ni prijetiti ne zna kako treba. Što je donekle i u skladu sa svim ostalim aspektima njegova života. Na terorističkim (nikako ne političkim!) tiskovnima se predstavlja kao inspektor RH, na radnom mjestu ga nema, kod kuće je rogonja… Pa jasno da na kraju nije niti onaj tko bi prijetio?

Istovremeno, MPB je jedini sudionik političkog života u Zadru otkad pamtim, a koji je u kratkom periodu više puta “imao posla” s oružjem. Te mu je bačena bomba, te prodaje oružje, te mu je u kući pronađen cijeli arsenal…

Učinak sudjelovanja MPB u društvenopolitičkom životu Zadra ravan je savezničkom bombardiranju grada. Trebat će desetljeća da nakon ove predstave ovdje izraste opozicija vrijedna slušanja, rasprave i komentiranja.

U pravu je Longin kada kaže da čak niti nije pitanje vlastitog straha kad prijavljuje prijetnju Marka Pupića Bakrača na čijem je Facebooku i dan danas “obećanje” da će biti nabijen na kolac.

Marko Pupić Bakrač je možda bio nebitan, pa je možda poželio postati bitan, možda je u nekim trenucima to i mogao biti, ali danas je krajnje opasan, suočen sa drugom starom narodnom – “dabogda imao, pa nemao”.

U jednom je trenutku imao sve – gradilišta, stanove, punu kesu i medijski mir.

Danas je obrnuto. Žena je bez posla, njemu se ozbiljno trese stolica u Ministarstvu poljoprivrede, pod povećalom je čak i opravdanost bolovanja na kojemu je skoro tri mjeseca, na zadnjim je izborima potvrdio biračko tijelo u težini 128 glasova. Umjesto pilota s aerodroma, horde turista i građevinskih radnika, kućama mu sad šetaju DORH, porezni inspektori i policija.

Sad je pravi trenutak za ispeći kokice, zavaliti se i gledati. Tko mu je sljedeći kriv i tko će platiti?

Jedini je problem što se komedija s elementima krimića naglo pretvara u ratni film.

Neugodna poruka svih predstava u režiji Marka Pupića Bakrača jest – “mene ne dirajte jer ćete požaliti” i vrlo brzo će to biti jasno svima.

On stoji na prvoj crti obrane krajnje sumnjivo stečenog obiteljskog bogatstva i ni metar dalje. Do sada mu je sve pošlo za rukom, pa misli da će i prijetnje.

Na potezu je Ivica Škara i ODO Zadar.

Može li Marko Pupić Bakrač što nitko ne može?

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

MADE IN KLOKOČEVCI Je li Glasovac zadarska Slavonka, slavonska Zadranka ili – zagrebačka karijeristica?

Objavljeno

-

Netko je strašno zamjerio jer je u zadnjoj kolumni o rasulu u SDP-u Zadar kao krivo napisano da je Sabina Glasovac “sa sjevera Hrvatske”.

Jer da Slavonija nije na sjeveru nego na istoku. Toliko smo veliki. Da nam je malo i četiri strane svijeta.

Uz duboke isprike, dopuštamo da je Glasovac i sa samog zenita iznad Slavonije, Dalmacije i Zagreba, pa da je to predisponira za političko čudo koje je danas kandidat za gradonačelnicu Zadra, sutra za saborskog zastupnika iz Slavonije, dogodine za međimursku županicu (?)…

Najpreciznije moguće, aktualni glas Slavonaca u Saboru i članica Predsjedništva socijaldemokrata u Zadru nije ni sa sjevera ni sa juga nego – iz Klokočevca.

Selo je to površine 33,58 km², sa oko 160 kuća. Je li presudno jesu li Klokočevci na jugozapadu, sjeveroistoku, sjeveru ili nadiru Republike Hrvatske… čini se da i nije.

Bitnije pitanje jest kako je žena iz Klokočevca uspjela postati članicom Predsjeništva SDP-a Zadar 2020. godine?

Tri dana nakon što je dospjela u Sabor zahvaljujući glasovima “rodne” Slavonije.

I kako je došla u poziciju da žica glasove “svojih” Slavonaca tri godine nakon što se nudila za gradonačelnicu – Zadranima?

Istina, nije da ne odgovara smjeru kojim zadarski SDP tone već godinama.

Članica Predsjedništva iz Slavonije ustvari se sjajno uklapa u vodstvo koje čine fetivi Zadrani Radeta, Mrčela i Gaši.

Radi se o tome da se još od mandata Antuna Novoselovića Baje Slavonci dobro zabavljaju sa zadarskom političkom scenom, sa SDP-om Zadar i sa samim biračima.

Baja je izgradio milijunski biznis na plećima poreznih obveznika, a Glasovac saborsku plaću i mirovinu.

Krajnje je pogrešno nazivati je i zadarskom Slavonkom i slavonskom Zadrankom. Nakon svega viđenog, sa sigurnošću se može reći tek to da je njena prava adresa – Zagreb, a jedina domovina – matična banka.

Zadar se i bez navedenih od neovisnosti zaista nagledao kojekakvih igrokaza na sceni koju zovemo političkom, ali ova se čini posebno iskarikirana.

Ovo nisu političke igre u SDP-u. Prije igre gladi.

 

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu