ZNET

ON LINE

Rođendan(i)

Objavljeno: 20.9.2011. u 10:29
Autor: , e-mail: online@znet.hr

Bila sam ovih dana na dječjem rođendanu. Jednom od onih protiv kojih sam, oštro, a događa se vani, u jednoj od igraonica. Imala sam rezolutan stav o tome. Sjajno za roditelje, okrutno prema djeci. Jer, mislila sam, nije rođendan ako u baš svakome trenutku tih 15 sati otprilike, koliko ste obuzeti tim događajem, niste potpuno odsječeni od informacije o tome gdje vam je glava. I dijete. To je, otkrivam sve jasnije, moj pravi stav o rođendanima. Nema boljeg od onoga kad u prostoriju za objektivno najviše deset uglaviš 27 odraslih i svakome po jedno dijete. Po koljenu. Nema ljepšeg od mirisa kupovnih kolača, nakon deset minuta zasutih pepelom koji nekontrolirano leti stolom jer pepeljara nikad dosta, otfikarenih komada lampiona u čašama, pa čarobnih sati i sati čišćenja za hordom gostiju… To je pravi rođendan. A ne kad nemaš što i za kim čistiti. Što je to? Kakav je to rođendan?!

Istina je zapravo da je ovo s igraonicama, otkrila sam, sjajna stvar. I, najiskrenija moguća. Djeca se igraju u prirodi, u samo za to određenom prostoru, roditelji su na distanci koja osigurava da nitko ništa neće slomiti, a opet da će se jedni moći igrati, a drugi čuti svoje misli, vjerojatno i popiti kavu… Uvijek ima lakši i teži put, dakle.

Jeste li čitali Kunderu, Nepodnošljivu lakoću postojanja? I pitanje bez odgovora – što je bolje, lakše ili teže? Izuzev gornje situacije, otkrivam ipak da je u pravilu teže – ljepše. Pa je utoliko, možda, i bolje? Ne, nećemo sada o tome, nego red je da i ovdje sažmemo proteklih 365 dana u 56 redaka. Isprva nisam željela. U času sam zapravo ispalila kako bih, iznimno, kada bih mogla, okrenula se za sobom i zapalila fitilj da u trenu izgori do najsitnije čestice godina koju ostavljam za sobom. Poslovnu, htjela sam napisati, ali bilo bi pogrešno. U (ovom) poslu nema poslovnog i izvanposlovnog, to najbolje znaju naši najbliži. Da bar… Bila je ovo teška godina, sve u svemu. Prava Kunderina, teška. Otud “fitilj” i otud prvotna ideja da se preskoči obilježavanje obljetnice, na bilo koji formalan način. Međutim, bilo bi to pogrešno, brzo sam shvatila, i sad dok ovo pišem – u pet do dvanaest, kao i sve u životu, pod naletom adrenalina – shvaćam koliko je ovih 365 dana ujedno i dragocijeno. I loše je ponekad dobro, ajmo dodatno otežati originalnu Kunderinu dilemu. Ako loše dovoljno dobro iskoristiš…

No, što je to što je proteklu godinu činilo ovako teškom da imam osjećaj da mi svaki minuli dan doslovce lomi kosti i danas? Posebno danas. Odgovor je, nažalost, ljudi. Ne ekonomska kriza i ne porođajne poslovne muke, nego ljudi sami. I to mladi ljudi. Prošlo je desetke njih kroz redakciju Z NET-a u posljednjih godinu dana i… Bilo je svega, zaista. Jedna je djevojka, moje godište, u redakciju došla tražiti posao s izjavom kako je sto posto sigurna da ga neće dobiti jer nema vezu. Dobila je posao. Plakala je od sreće i zahvaljivala. Ujutro je došla raditi. Dodijeljena joj je, za početak, tiskovna konferencija Turističke zajebancije u 11 sati. Do tada neka gleda što drugi rade i čita novine. U pola dvanaest je dotrčala s tiskovne, iz Callegra, opet plačući, rekla mi je da je to za nju veliki stres koji ne može izdržati, pa će uzeti još koju godinu pauze od posla i “polako krenuti dalje”.
Slučaj drugi. Naša prva audicija za novinare. Dolazi momak odjeven u pohabane traperice i istu takvu majicu, pothranjen, ispijena lica i lošeg držanja. Kad sam ga ugledala, nisam prepoznala momka kojeg su mi preporučili, bježao je iz jednog zadarskog tjednika “kud bilo” i tvrdili su da je talent. Pomislila sam, nikad to nisam izgovorila – “ovaj je došao raditi probleme”. Tako se i ispostavilo. Utvrdili smo da redakcija radi od 8. On je uporno dolazio u pola devet, devet… Gotovo svako jutro smo ga zvali, budili, molili praktički da se pojavi na poslu. U konačnici smo mu pomakli radno vrijeme na deset. Samo za njega. Tad je počeo na vrijeme dolaziti na posao, ali je krenuo gubiti pozive za terene koji su mu dodijeljeni. Propuštali smo zbog njegova nemara raznorazne tiskovne, vijeća, skupštine…, a teme koje sam mu davala na obradu nekim čudom nikada nisu dovršavane. Ispostavilo se da, osim s buđenjem, ima problem i sa ženskim autoritetima. Danas se više ne sjećam kako, ali sve je to preživio na radnom mjestu u Mediumu. Dok nismo u njegovoj ladici pronašli bocu Pelinkovca i otkrili da danima laže kako ne može dobiti “osobu A” na telefon, a zapravo je ni u jednom trenutku nije niti zvao. Suočen s time, prekinuo je razgovor i naprasno napustio radno mjesto. Dobio je, jasno, izvanredni otkaz. Sa tri mjeseca zakašnjenja. Osveta za činjenicu da zbog toga neće primati naknadu sa Zavoda za zapošljavanje bila je brza i efektna. Ispisao je desetke (anonimnih) prijava na sve adrese u Zadru kojih se sjetio. Prošli smo sve valjda provjere svih redom organa zakona i reda. Među njima i Inspekciju rada. Mlada inspektorica koja je neiskustvo na planu zarade i rada nadomjestila suficitom nekulture i arogancije pretresla nas je kao zadnje lopove, sve redom optužila za laganje i strahovladu, te dvaput i priprijetila, u konačnici je (pogrešno) pronašla tek to da izvjesnom prijavljivaču u koži novinara nismo ispostavili na vrijeme – platnu listu.

Sjećam se danas još jedne mlade kolegice. Jedna od onih koje vam ostave gorak okus u ustima, a da nikada ne saznate točno zbog čega i kako. Nakon desetljeća i pol ovoga posla, imala sam dobar predosjećaj u vezi s njom i povjerila joj nakon pet mjeseci rada nešto širi opseg posla. Nakon deset dana, plačući me nazvala da ne može izdržati stres. Razgovarale smo i pitala sam je li preopterećena. (Greška prva, sad znam.) Rekla je da nije, nego da ne zna što da radi na poziciji koja joj je dodijeljena. Pitajući se o čemu, dakle, razgovaramo, pozdravile smo se, u suzama, dakako, njezinim. Završila je za sada u drugom zanimanju. Radi za duplo manju plaću, u poslu samo nalik novinarskom, ali prenijeli su mi da je jako zadovoljna. Ima 30 godina, više ne plače, ima vremena za partije, ali niti ne odzdravlja na ulici. Ona je shvatila tko joj je kriv, a ja ni danas ne znam – za što.

Onda konobarica iz obližnjeg lokala. Čula je za oglas i, premda se tražio tada već novinar sa iskustvom, a ona takvog nije imala, osim sa nošenjem čaša, prijavila se i nastupila pred nas sva bahata, samouvjerena, što mi se svidjelo. Počela je raditi svoj probni rok. U 30 dana je zakasnila 3 puta. Dva puta je opomenuta, a treći put, nakon što je odbila donijeti i papire potrebne da je prijavimo, zamoljena je da više ne dolazi. Umjesto u pola devet, na posao je tog dana došla prekidajući započeti kolegij u 8 i 45. Kolegi Paviću je poslala SMS u kojemu stoji da je “to jutro dobila menstruaciju, te je morala u Konzum po higijenske uloške i sad je, eto, kažnjena jer je žensko”.

Mogla bih do jutra ovako. Zbog navedenoga, i brojnih sličnih situacija koje smo prolazili zajedno sa svim drugim početničkim greškama koje se, čujem, praštaju i najnemilijima, pa se nadam da će jednoga dana i nama, ovih 365 dana iza mene… Trudim se ne osvrtati i zapravo sam kategorički protiv normi, standarada, formalnosti… U ovih 365 dana nije mi se dogodilo ništa što ni svima vama, redom. Samo ono što sam sama prouzročila, utolika je i moja sreća, a razlika među svima nama može biti eventualno u tome koliko smo toga spoznali da nam se dogodilo. To je već umjetnost. No, opet, je li bolje spoznati ili ne spoznati… I to je veliko pitanje na koje nemam odgovora.

Na sreću, Bog vam zaista da onoliko tereta koliko zna da možete ponijeti i, svako toliko, premda to tek imam zaslužiti, dio tereta i preuzme na sebe. Upoznala sam u ovih godinu dana i neke nove ljude, sjajne, i da nije bilo onih prvih, loših, veličinu ovih drugih vjerojatno nikada ne bih spoznala u pravom svjetlu. Ne znam primjećujete li takve situacije, ali pouzdano znam da ih imate, kada vam se čini da će se sve srušiti, da nema izlaza, da je gotovo, da je sve loše i, taman što ste se s time odlučili saživjeti, odnekud, potpuno nezasluženo, neočekivano, nenajavljeno… Netko tko će pružiti ruku, ništa ne tražeći. Nekad se taj Godot manifestira kao razgovor, poklonjeno vam vrijeme, važan savjet, slušanje, nekad kao osmijeh, praštanje… U ovom gradu pored nas žive sjajni ljudi, znate li to? Veliki, pametni, hrabri, vrijedni… Od svih sam nešto naučila.

Jedni, naši vjerni čitatelji-komentatori, Sijuks, Putin, Guvernator, xyz, Mendul, Mate, Arijan Barbarin… Naučili su me kako primati pljuske i kako dočekati pohvalu. Na nogama, črvsto, i jedno i drugo. Kako mi je stari jednom rekao – “kad ti je dobro, ne likuj, kad je loše, ne kukaj”. Točno tako.

Drugi, moji dragi prijatelji iz vremena prije Z NET-a, pokazali su mi koliko toga, ako smo zajedno, možemo izdržati i iz svake nevere izaći samo jači. 365 dana Z NET-a donijelo mi je i nova prijateljstva, tamo gdje sam se najmanje nadala, kao i uvijek. Na sve njih jednako sam ponosna. Sve što danas jesam, dugujem upravo njima. Ono što nisam, a trebala bih, zbog njih se trudim postati.

U konačnici, na prvom i posljednjem mjestu, tu je i postava samog Z NET-a. Nas desetero, na današnji dan. Redom hrabri i pametni mladi ljudi koji se ne plaše stresa i nemaju problema sa svojim (i suprotnim) spolom, ne bježe od posla i odgovornosti. U njih polažem najveće nade. I u vas, dragi čitatelji. Imamo dva izbora, u svemu, uvijek je tako. Prvi je lakši. Ići nizvodno, prihvaćati, ne sumnjati, slagati se, potvrđivati, ne prosuđivati… A drugi je – drznuti se. Taj je teži. Kunem vam se, i bolji je. To je onaj detalj s kojim zaboravaljaju računati oni koji nam putem podmeću klipove. Nakon svakog pada – ponovno ustajemo. Sve jači.

Hvala na suradnji i, budite pametni.

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 0.0/5 (0 votes cast)

10 komentara za “Rođendan(i)”

  1. Bravo, bravo!!! Tako razmisljaju i rade, pametni i hrabri. Jos jednom, samo naprid, i iskrene cestitke za prvi rogjendan!!!

  2. Cestitke za prvi rodjendan, samo je li ova kolumna bila mjesto za ispljuvati bivse suradnike… zapravo, ovo je kolumna o arijani, ne o znetu

  3. “Jedni, naši vjerni čitatelji-komentatori, Sijuks, Putin, Guvernator, xyz, Mendul, Arijan Barbarin… Naučili su me kako primati pljuske i kako dočekati pohvalu. Na nogama, črvsto, i jedno i drugo. ”

    Lipa moja izabrala si posao koji je “**ben” po defoultu. Jedini posao di nemozes biti “**ben i posten” jer su davno odumrla pravila Waltera Cronkitea..

    Sricom, nas 20ak cita dnevno ovo sto pises, i trudimo Ti se pomoci, netko ovako netko onako, manje ili vise destruktivno. Ono sto te ne ubije to te ojaca, osnovno nacelo evolucije !!

    Sritna Ti godisnjica, i zelim Ti maximalnu neovisnost, nepristranost, otrovno pero i da budes vrh koplja pravednosti.

    Do tad bit cu Ti vjerni kriticar naravno :-)

  4. Bravo Arijana, svaka čast i čestitke povodom prvog rođendana! Samo tako i nastavite! :)

  5. Imao sam namjeru otkriti svoj identitet. Ali ništa.Drugom prilikom. Nemam namjeru i neću zloupotrebljavati svoj prikriveni identitet.
    Čestitam na prvoj godišnjici rada. Dobro je ali očekujem i bolje. Ponekad ma stvarno naljutite.
    Razumijem, nebi bilo dobro kad bi svi razmišljali na isti način.

  6. ok, zašto nemamo više tu anketu za koju bi stranku zadrani glasali vidljivu? pa nigdje se ta anketa vidi. morao sam utipkati “anketa” da je nađem… ajde stavite natrag tu anketu na naslovnu stranicu.
    nije ovo preoblikovanje vašeg portala baš sretno riješenje.

  7. Moj pokojni čaća mi je govorio:treba biti pošten,pravedan i nemilosrdan. Mislim da ste vi upravo takvi. Moje čestitke za godišnjicu rada sa željom da i dalje sa istinom tućete -PANTAGANE !

  8. zanimljiv izbor oružja za popljuvati bivše djelatnike. sretan vam rođendan u svakom slučaju!

  9. Koliko sam ja shvatila ne pljuju se tu djeca nego roditelji koji su ih tako lijepo odgojili i uvalili drugima na brigu – sretno im bilo!

  10. 10 dana bez stranice texta ?? Arijana, di je inspiracija ? Ili si nedaj Boze dobila ovu jesensku virozu ili koristis ovo “Bablje lito” za uzivanje ?

Komentirajte ovaj članak

u srudanji s mojtv.hr - kompletan tv program