INFORMER

DOMOVINSKI I DRUGI RATOVI

Objavljeno: 07.8.2011. u 15:06
Autor: , e-mail: jean.valjean@znet.hr

Povezano

Najnovije

Posljednji komentari

Marketing


Rat je kompleksni i intezivni društveni sukob prouzrokovan ekonomskim ili političkim proturječnostima, kojima se, uz primjenu masovne oružane borbe teži ostvarenju ekonomskih i(li) političkih ciljeva određenih država i(li) naroda. Iako mu je temeljni sadržaj oružana borba, u se uključuje i druge oblike borbe, koje ga čine sveobuhvatnim. Rat je rješavanje povijesnih suprotnosti, koje su se nagomilale u tolikoj mjeri da nema drugih sredstava za rješenje. On je sredstvo politike i njena produžena ruka. Nije svrha sam sebi već produženju te politike.

Pojam domovinski rat izmislio je Staljin tijekom rata protiv nacističke Njemačke, želeći privremeno potisnuti ideološke razlike. Valja vjerovati da je iz istih razloga krvavi rat, nametnut Hrvatskoj 90-tih, od srpskih secesionista i savezne vojske, dobio općeprihvaćeni naziv Domovinski, a da je fenomen angažiranja velikog broja ljudi, čak po cijenu „kvalitete“ ratovanja, prakticiran iz istih razloga – da se izblijede ideološke razlike u zemlji, koje su bile uzrokom dugogodišnjeg psihološkog građanskog rata. Dakle, u cilju opće pomirbe svakome je data prilika da se definitivno odredi prema desetljećima dugoj, nametnutoj politici ekonomske i političke dominacije druge države i(li) naroda. Prilika da, ali šanse ne.

Netom proslavljeni Dan pobjede i domovinske zahvalnosti bio je nedvojbeno, po šesnaesti put, razlogom za slavu Pobjede i izražavanje zahvalnosti prvenstveno aktivnim sudionicima rata za izvojevanu ekonomsku i političku slobodu i neovisnost. To je tradicija oslobođenih uvijek i svugdje, a intezitet je, u pravilu, usklađen s težinom žrtve i viteštvom u borbi. Tako bi trebalo biti.

Domovinski rat i ideološki mir

Doduše, pokušaj brisanja ideoloških podjela i pomirbe ideološki suprostavljenih sudionika desetljećima vođenog psihološkog rata, bio je, svjesno ili ne, opterećen nizom krupnih političkih gafova, koji su otkrili svu neiskrenost vodećih ljudi i njihovih političkih sljedbi. Dok se ginulo radi konačnog zajedništva naroda hrvatskog, stvarala se neka nova granica među ljudima gdje se, prema starim navikama, grubo sklanjalo nositelje iskrene pomirbe, nerijetko ih, pod ovim ili onim izlikama, proglašavalo izdajnicima ili lišavalo života. Sretniji, istinski domoljubi, koji su godinama bili usamljeni ratnici, grubo su otjerani na stare bjelosvjetske fronte, koje su postale besmislene. Nema u povijesti mnogo zemalja i naroda koji su za kraće vrijeme poslije pobjedničkog, domovinskog, rata više razočarane u njegove stečevine.

Ratne vođe i njihove sljedbe

Poznata je izreka da je rat preozbiljna stvar da bi se prepustio generalima. Ako su oni proizvod ideoloških borbi – sami će se reproducirati na nove generale koje će trovati ideološki virus. Ma koliko mi šutjeli o tome, general HV-a mogao je (i može) biti samo sljedbenik jedne političke stranke. U zemlji gdje je ideologija češće bila nametnuta nego predstavljala iskreni stav ljudi, to je preskupa pogreška. Najizraženije djeluje kod samih generala koji su to postali zasluženo, bez ideološkog predznaka. Oni su, prvenstveno i najveće žrtve sustava, ili barem one kod kojih je to najočiglednije. Haag o tome progovara krikom. Generali – vojnici, sustavno su pripremani za ulogu žrtve, za vezivno tkivo koje će održati i učvrstiti nakaznu politiku vođa – ideološki zatrovanih do razine sposobnosti djelovanja u svim uvjetima. Oni, koji su trebali biti poraženi upravljaju sudbinama pobjednika. Više od pobjede nad neprijateljem potrebno je za pobijediti sebe. Povijesno dokazano, a potvrđuje je latinska: Fortis est, qui se vincit.

Rat poslije rata

Građani Republike Hrvatske, netom poslije pobjedničkog Domovinskog rata, opet su silno podijeljeni. Ne na poštene i nepoštene, sposobne i nesposobne, ili na kategorije koje sami čine, već im se podjele nameću, slično prijeratnom iskustvu. Ratuju ideologije, „crvene“, „crne“, pa i najcrnje, koje direktno ugrožavaju slobode građana, a rasplamsavaju ih političke elite iz prošlosti, koje su tek neznatno prilagodile oblike borbe za vlast nad zemljom i narodom. Rezultate gledamo na svakom koraku, jer su puk, u čije ime se bore, doveli na životnu razinu daleko ispod one ratne.

Oni su nositelje pobjede pretvorili u svoju suprotnost – branitelje u masu za politička oblikovanja po potrebi i za potrebe političke elite, koja istodobno baštini sve zasluge, za pobjedu i pomirenje. Pomirenja, ZNA SE, nema bez sudjelovanja obiju strana. Ljubav, okrenuta prema samom sebi, odvajkada ima ime s kojim se ne ponosi. Odabrani, kakvi žele biti, puni su materijala za vlastitu katarzu, koju, doduše, provode selektivno, gojeći u svojim redovima tisuće Bobanovića, Herendi i sličnih moralnih nakaza.

Teško se danas odrediti prosječnom građaninu RH, onom prema kojemu se prave statistike i koji bi trebao biti stvarno mjerilo stanja u društvu. On, najčešće, nije politički organiziran, nema mogućnosti slavljenja Pobjede, jer nema za put do Knina ili Čavoglava, a nerijetko ni za bolji domaći ručak. No, pritisnut je i mora služiti jednoj od političkih elita, jer je to, navodno, njegovo pravo i obveza. Hoće li glasovati za HDZ, dominantnu političku opciju privilegiranih, ili SDP, opciju onih izgubljenih privilegija, najmanje ovisi o njihovim programima ili pokazanim uspjesima u vođenju države. Ovisit će o stupnju razočaranja jednima ili drugima i mržnji koju s razlogom njeguje. To jača društvene antagonizme uvijek na štetu baš njegovu. Političke elite se lako „prešaltaju“, jer su donijeli baš takve zakone – lako oboljevaju od sindroma Renate Peroš, jer čast ionako samo koči politički razvoj. Za ideale trpe budale.

Junak u ratu nije nužno junak u miru

Trovanje branitelja politikom skupa je pogreška i bolje od bilo čega pokazuje da junak u ratu ne mora nužno biti junak u miru. Uz svu silu lažnih ratnih junaka, koje je stvorila politika, posebno žalosti odlazak onih posljednjih, koji joj se okreću jer nemaju drugog životnog uporišta. Za oko zapinju vukovarski Jastrebovi, koji politici previše duguju da bi joj se oduprli, ili zadarski Vukovarac, čelnik HVIDR-e, nedvojbeno ratni junak koji se, pred naletom politike, naočigled mijenja.

Njegove posljednje izjave i ponašanja djeluju nametnuto, jer njegov stav kako ne želi govoriti „gdje su završili Jovo i Stevo“ nije mu svojstven. Zna junak kako su tijekom rata spašene tisuće života ratnih zarobljenika njihovom razmjenom među zaraćenim stranama, pa tvrdnja kako ne želi znati za Jovu i Stevu, a želi znati za Antu i Stipu, ne pije vodu. Stipinim i Antinim kostima bilo bi svejedno čijim su ponosom plaćene, ako se umire na svome. Sjećam se tog junaka i njegova razgovora s ratnim zarobljenikom, prijeratnim poznanikom i zagrizlim srpskim šovinistom, pripadnikom srpske paravojske u tzv. Krajini. Mirnoća, profesionalizam i uljuđenost, s kojim je nastupio, do tada su bili neviđeni. Danas je teško prihvatiti da je jedan od mnogih koji osobni interes pretpostavlja općem. Prestat će biti junakom, a nikada neće postati političarom, jer su misije oprečne.

Šesnaesta obljetnica „najveće pobjede hrvatskog naroda“ prođe, poneko se sjeti generala u Haagu, napose Ante Gotovine, ali, po šesnaesti put nitko niti rječju ne spomenu generala koji je isplanirao sve pobjede generala Gotovine. U Zadru je, van politike i živi skromno kakav je bio i u ratu. Politika je najveći neprijatelj ratniku. Zašto dozvoljavaju da ih pobijedi? Kao da ova zemlja nema dovoljno Đakića, pa i Kotromanovića, koje je politika stvorila, ali će ih i uništiti? Mnogošto neodoljivo potsjeća na neka druga, davna vremena, a tko ne napreduje – nazaduje (Non progredi est regredi).

Mnogo je razloga da stanje u državi smatramo ratnim, gdje se, doduše, vodi psihološki rat, koji se sve više pretvara u onaj za gole živote, samo što ovaj neće dobiti epitet domovinskog i iz njega ćemo,ako ikada, svi izići poraženi – zakinuti za godine koje smo uludo protraćili. Najgore je kada žrtve padnu uzalud, ili kada se dobar čovjek pokvari i postane najgori (Corruptio optimi cuiusque pessima).

Neka nam Bog pomogne, samo bez posrednika, jer njegova zemaljska kuća preferira susjede.

Nikome ne dozvoljavam da bude veći Hrvat od mene“ (Ivo Sanader)

Tiše, tiše lupažići!

Ne dirajte u posao!

Tom sam poslu, dobri kralju,

Ja jedini dorastao!

Don Quijote

 

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 0.0/5 (0 votes cast)

Komentirajte ovaj članak

mojtv.hr - kompletan tv program