INFORMER

SLUČAJ ĐURO ILI – ZLOČIN SE (NE) ISPLATI

Objavljeno: 25.6.2011. u 10:34
Autor: , e-mail: jean.valjean@znet.hr

Povezano

Najnovije

Posljednji komentari

Marketing

Prije samo dva desetljeća ratni zločini, ili zločini u ratu, bili su značajka dalekih zemalja i kontinenata, za nas interesantni samo kao manje ili više uspješno ispričane ratne TV priče. Imali smo većih briga, kavu deterdžente ili energente neophodne za održavanje stečenih navika. Onda, kako to u životu biva, potpuno nespremne zatekoše i nas, nespremne zbog uvjerenja da se to dešava samo drugima, i mnogi ih, kao gorku stvarnost, ne prihvaćaju ni danas. Kada je u pitanju takva manifestacija izopačenosti, ljudi se nekim neobjašnjivim automatizmom podijele na one koji ih čine, podržavaju, opravdavaju, ili su im samo unosan posao, i na one čiji zdravi razum to jednostavno ne prihvaća kao moguće ili stvarno ljudsko (ne)djelo. I jedni i drugi, svatko zbog svojih razloga, zločine opravdavaju, brane počinitelje, ili ih jednostavno negiraju. Neki tako čuvaju savjest, a neki svoju peru i štite materijalno bogatstvo i moć koju su zločinima ostvarili. Teško je reći što je veće zlo, ali je svakako najveće kada se obje varijante ujedine. To su „rješenja“ koja koče ispravan odnos zdravog dijela ljudske zajednice prema zločinima najgorim od svih, sijući sjeme za buduće zločine, koji su neizbježni. Jer, povijest je učiteljica života, a to su njena nezaobilazna pravila.

Ne priznavanje ratnog zločina je i desetljeće i po iza rata na Balkanu jednako svojstveno svim zemljama ratnim sudionicama koje u pravilu uveličavaju vlastite žrtve, a potpuno negiraju svoju ulogu u zločinima. Mediji forsiraju samo stavove dviju kategorija ljudi dok misleće ljude, svjesne sukrivice, potuno ignoriraju, zbog velike materijalne, a onda i političke moći ljudi koji su ih činili ili tolerirali. Neki će reći da bi se priznavanjem zločina izjednačila krivnja strana u ratu, da u obrani nije moguće počiniti zločine i slično, pa do opravdanja iz raznih pobuda koja se onda nameću svim građanima. U tome nezamjenjivu ulogu imaju TV kuće, od kojih neke još žive u devedesetima, ratuju protiv zdravog razuma, pravila struke, morala, a neke i protiv naroda koji ih uzdržava.

Uvijek nas iznenade uhićenja osumnjičenika za ratne zloćine i većina ljudi se spremna zakleti u njihovu nevinost. Istina ili ne, ali samo takve imamo priliku čuti i vidjeti, kasnije doduše i odvjetnike koji će to potvrditi, stručno, iz prve ruke. Na vlastito mišljenje nemamo pravo. Možda i bolje, jer bi moglo biti opasno kao i u vrijeme dok se pokušavalo suprostaviti tim Hrvatinama, domoljubima, moralnim vertikalama i bogatim i bahatim moćnicima od kojih često danas egzistencijalno ovisimo.

Oko smo prije dva desetljeća bili iznenađeni surovošću rata i brutalnošću zločina u njemu, čemu iznenađenja danas, kada su uhićenja mogućih vinovnika zločina normalan slijed stvari. Baš onakav kakav se mogao predvidjeti, jer je CV Đure Brodarca školski primjer, pogodan za skraćeni tečaj za gatare. Taj predratni radnik na održavanju kranova, visoki funkcioner SKH i sekretar CK SKOJ, strah i trepet za neistomišljenike baš kao i u ratu, načelnik PU u iznimno osjetljivom vremenu i mjestu, župan, savjetnik za razminiranje i tkoznaštojoš, očito je sve to morao zaslužiti. Neškolovan, a „sposoban“ za sijaset odgovornih funkcija, u potpuno različitim uvjetima, očito je znao kako se kupuje naklonost političkih mentora, a mi smo mogli znati da cijena nije mala. Nije nas zanimalo odakle neuku čovjeku basnoslovno bogatstvo i moć, već smo bili sretni što smo mu susjedi u jednoj od vila. On je naš čovjek, a činjenica da je stigao doslovno gazeći preko leševa nikome nije bitna. Mnogima doduše jest, ali njihov imišljenje nitko ne treba. Televizije ponajmanje.

Nitko osim suda nema pravo suditi Đuri Brodarcu, ali ima pravo potsjetiti da je 19-godišnjakinja ubijena snajperom u svom stanu i u vrijeme njegove svemoći, a da joj je majci naloženo platiti goleme sudske troškove zbog traženja pravde u vrijeme opetovane Đurine svemoći. Puno je Đurine svemoći i njenih žrtava da bi naše iznenađenje uhićenjem imalo smisla.

Posebno je žalosno što je Đuro pred licem pravde poslije dva desetljeća, zahvaljujući ponajprije Domagoju Margetiću i njegovom opskurnom portalu, što spora i selektivna pravda negira samu sebe i što je i takvo što za normalan svijet nešto. Jer, naučili smo i na gore.

Tužni Đuro previdio je samo jednu sitnicu koja će ga stajati svijetle budućnosti. Što se više penješ grana je sve tanja, pad izvjesniji, a posljedice veće. Da je usput malo zagrijao klupu, koliko je kafanske stolove, možda bi se dočepao i te spoznaje. E, jadni Đuro. I mi s njim, jer je obrazac, koji je netko davno oformio. Premijerka kaže da je HDZ zaslužan za sve od 1990. Neka bude. Za Đuru – svakako.Halal im.

Pokušavam zamisliti nesretnog inspektora zadarske PU, koji je privodio (ne)moćnog Đuru, kada bude obrađivao domaći slučaj. Ne tako davno, svjedočeći u Haagu, otklonio je mogućnost ratnih zločina „s naše strane“. No, i on, poput Đure, ima izvrsnu moć prilagođavanja. Šefica je dala velika obećanja Europi i za nj će biti još posla, jer zločin se (ne)isplati. Koja vila je slijedeća? Da je radio svoj posao moglo se mnogo toga izbjeći. Ne znam kako takvi peru savjest, ali „bumo vidli“ uskoro.

VN:F [1.9.22_1171]
Ocijenite članak!
Rating: 0.0/5 (0 votes cast)

1 komentar za “SLUČAJ ĐURO ILI – ZLOČIN SE (NE) ISPLATI”

  1. privodi i hapsi ga ive kardum, srpski zet i srpski sin

    VA:F [1.9.22_1171]
    Rating: 0.0/5 (0 votes cast)

Komentirajte ovaj članak

mojtv.hr - kompletan tv program